Piše: Stevo Basara, slikovnost: Jorge Serrano Sanmiguel

Slušao sam je po prvi put poslije toliko godina. Tragovi mladosti i ljepote nestali su. Bila je presušeno panonsko more. Samo ispucala koža ispod koje je izbijala ona njena persona kao masna zemlja svjedočila je o njenom postojanju. Govorila je uobičajene stvari. Večeras su njene riječi zvučale običnim glupostima. Odzvanjale su između nas nelagodom njenog nezadovoljstva gonjene. Nije bilo više zanosnog stasa, niti ljepote da je sakrije i da još mami uzdahe. Sve je nestalo. Otopilo se kao lanjski snijeg. Iživljeni nanosi zadovoljstva svjedočili su o bestijalnosti i brutalnosti kojom je crpila prvu polovicu života.

Znaš, tako sam usamljena danas.

Da, nemaš nikoga?

Kvragu ne!
Svi su otišli od mene, čak i one gliste što su se motale sve one silne godine, moleći da budu bar zamjena za dosadne dane.
Svi su otišli, svi su me kao kužnu napustili.
Sjećaš se, čak i Nikola, ona mala uš se oženila, ima petero djece.
Isuse, klinci su mu jednako ružni i dosadni baš kao i on!
A ti, i dalje si sam?

Čuj, i nije tako loše sad, barem imaš vremena o svemu razmišljati, i prisjećati se. Htio sam je skrenuti sa puteljka kojim se provlačila do mene. Nije bilo potrebe govoriti, svaka riječ utjehe odazivala je bol i grč njenog lica. Nisam je žalio, jednakom hladnokrvnošću gledao sam je, kao onomad u sjaju svoje moći kako je gledala ona druge, bez milosti šutirala i djelila emotivne nokaute.

Razmišljala sam o plastičnoj operaciji, voljela bih zategnuti malo sise, i podočnjake.
Što ti misliš o tome?
Baš mi je drago da si odogoviro na moje pozive.
Meni adresar više netreba, nitko više ne odogovara na moje pozive.
Ostala sam sama.
Strašno je, biti sam.
Ja uopće ne znam na koji si ti način uspio preživjeti ove godine samujući.

Nisam sam.
Imam mačke i zavidan broj nepročitanih knjiga.

Ona frknu misleći grimasom kako su to bezvrijedne trice i kučine. Nije ni slutila moj prozak filozofiju mi samotnog življenja, koja se upravo krila u ovim izgovorenim riječima. Gotovo uplašena da me je naljutila osmjehivlala se dok su oko usana bore pravile odvratne okomite crte utiskujući sarkazam svog postojanja kao kaznu ovozemaljskog prirodnog reda.

Ja ne mogu ovako više! Briznula je u histeričan plač. Za šankom ljudi ućutaše na trenutak, zatim se uvukoše čvršće u svoje pijače i razgovore pokušavajući ignorisati iznenadni napad histeričnog plača. Ja sam joj ponudio papirnu salivetu kojom sam već dva puta obrisao vrhove brkova, na kojima se kočio mokar miris belgijskog piva.
U nedoumici dodir mojih prstiju pokrenuo je njenu glavu koja melodramatično sada gleda pravo u moje zjene, tražeći objašnjenje, spas, utjehu, tko zna što još ne ili da.

Povedi me nekamo.
Molim te, sada, idemo kmeni, tucaj me, uzmi me!

Ja sam smireno gledao i dalje kao u kinu, očekivao sam slijedeću scenu ispijajući gotovo četvrtinu duboke pivske čaše.

Jebi se! Odbrusi ljutito u slijedećem trenutku i sa grčem na licu strga kišni mantil sa naslona stolice. Žurna ali polomljenog koraka napusti bar. Uredno sam platio uz smješak i masan bakšiš, oprostih se od barmena koji je osmjesima još uspjevao zadovoljiti dvije pijane žene.

Vani su promicala kola, palili su se i naizmjenično gasili ulični signali, treptale su ulične pospane reklame. Biti sam, pomislih tog trenutka, ne znači biti usamljen. Sa smješkom debelog Bude, navukoh šešir dubelje na obrve, i pokrenuh svoje uspavane korake.