Piše: Marijan Grakalić, slikovnost: Vedran Staničić

Nekada smo već imali famozni član 133. Kaznenog zakona o verbalnom deliktu, potom i Bijelu knjigu iz zagrebačkog Centralnog komiteta koja je osuđivala devijantna skretanja u kulturi i medijima, došlo je vrijeme da imamo i nešto ”bolje”. Tako danas imamo Zakonsku odredbu koja u svemu nadilazi ove zastarjele retrogradne ideološke i represivne mehanizme. Mi imamo gotovo do savršenstva dotjeran i demokracijom nadahnuti član Kaznenog zakona kojim se od početka ove godine sankcionira iznošenje neke sramotne istine ako ona škodi nečijoj časti i ugledu. Dakle, sramotne istine ne smiju se objavljivati već samo one druge, ma kakve bile.

Činjenica je da se radi o Zakonu pripremljenom za vlasti HDZ-a- a usvojenom za ove SDP-a, samo potvrđuje kako se tu u odnosu prema javnosti i ne nazire neki trunak razlike. Po toj odredbi već se vodi tridesetak predmeta na Sudu u Zagrebu, a i drugdje još i poneki. Tako je nedavno zbog pisanja o ”sramotnoj istini” da je privatna poliklinika ”Medikol” u posljednjih šest godina od HZZO-a dobila 500 milijuna kuna zbog gotovo monopolskoga statusa na medicinskom tržištu, nepravomoćno osuđena novinarka i potpredsjednica HND-a Slavica Lukić.

Početkom ožujka, Denis Kuljiš pišući na ovim stranicama tekst ”Inicijativa za uvođenje Prvog amandmana u Hrvatski ustav”, kaže između ostalog da je tome razlog što je ”situacija puno gora nego u doba Tuđmana, gora nego u doba Sanadera i tek nešto bolja nego u komunizmu”. Ta se zloguka istina sada potvrđuje primjenom kaznenih progona i mjera. Ministrica kulture, Andrea Zlatar Violić naknadno se sjetila, naime nakon što je zakon jasno opravdao pravo da se o sramotnim istinama mora javno šutjeti, kako bi to trebalo izmijeniti jer nešto takvo predstavlja zabranu slobode govora.

Ako će se već Zakon mijenjati jer ograničava ustavna prava, onda svakako treba istači i primijeniti onaj ideal kojeg spominje Kuljiš a koji postoji u prvom amandmanu Američke deklaracije i glasi: Kongres (Sabor) ne može donositi nikakav zakon o stvaranju državne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodnu religiju, a ni zakon koji ograničava slobodu govora ili medija ili pravo naroda na mirne skupove i na upućivanje peticije Vladi za ispravljanje nepravdi.