Piše: Mihael Pinter
Jazavci, dikobrazi, kukci, vjeverice, ma svakako smo ih zvali, one naprijed zalizane a iza nakostriješene kose prikaze koje su se omasovile u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća po gradu Zagrebu, narikače za Kurtom su školske zidove ukrašavali sa “punk’s not dead” (što i nije imalo neko uporište u logici) a dikobrazi su ih pratili sa svojom parolom “rave on”.
Jeli su bombone, “bonkase” – u slengu naziv za ecstazy polusintetičku drogu koja se uzima oralno, a kažu da može i rektalno, mahali su nekim svjetlećim štapićima i plesali čitave noći i dane, sjedio sam jedno vrijeme sa jednim od dikobraza u školskoj klupi zadnjoj.
Ponedjeljak ujutro :
“Ej kuiš’ buraz u subotu party bio ono rokačina do jaja, maznem mitsubishija, kuiš uletava frendica na jeziku nosi batmana, frenda šora popay, ono do aftera nisam sjeo, i onda mi na afteru uleti tićbra sa pink pantherom i nisam zaspao do popodne u nedjelju..”
Jebeni Cartoon network. Kužim da te Popay istuče alu ko’ još na jeziku fura Batmana?!
I tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, te bonkasi, te afteri, te partyji, pa dođoše future shockovi, pa neki hardcore techno, pa house i šta ti ja znam, iz nekog neobjašnjivog razloga nikada nisam osjetio ni minimum potrebe, želje, volje da se okušam u čitavoj toj priči, čak se u meni razvila neka vrsta odbojnosti spram svega toga. Ne prema elektronskoj glazbi, nego prema tom popratnom trendu koji je glazbu gurnuo u podređeni položaj.
“Muhamed je moje ime, moj zavičaj žarki Jemen, od roda sam onih Azra koji umiru kada ljube”
Nakon nekoliko godina “štulićizma” konačno je i ta opsesija počela jenjavati, da bi sada nekih 12-13 godina kasnije tek sa smiješkom ispratio pokojeg balavca sa Azrinim bedžem na torbi, kao u onoj reklami :
“Znam kako ti je!”
A dikobrazi?
Dikobrazi su u međuvremenu izumrli, barem veći dio njih, početkom novog milenija više se ne sjećam mršavih, ispijenih likova sa pola kile užeglog gela i voska na glavi kako se u vrijeme nedjeljnog ručka vraćaju iz subotnjih izlazaka, i ta histerija je doživjela svoj krah.
Znam da sam kasnije znao kroz razne priče čuti “bonkas za 20-30 kn”, nije ni Batman više što je bio očito, samo se pitam kako nekoga nije strah uzeti nešto što košta 30 kn i liči na bakinu tabletu za glavu?
Poslijednji čin “dikobraške tragedije” odgledao sam na poligonu vojarne Muzil u Puli tokom 2001 godine, ponedjeljak, stojimo u stavu k nozi s puškom, nešto poslije doručka, narednik zbori : “Dovesti ću ja vas u red, nije ovo mamina sisa, ovo je vojska, opijate se vikendima onda meni tu dolazite ko’ mrcine, pogledajte se, kao da ste jedan drugog u mraku oblačili!” i slične Full metal jacket dosjetke, par metara od mene dečko se sruši, ali onako kao pokošen a cijev puške mu izbije prednja 3-4 zuba, scena za CSI, Mentalista, Dr.Housea, Kosti, Hitnu službu i Uvod u anatomiju, par sekundi nakon njega padnu još dvojica, već mi je guza počela raditi, reko “da nisu hrenovke mami im..”, ali nisu bile hrenovke.

