Piše: Stevo Basara

Rubina sam poslijednji put vidio prije dvadest i pet godina.
To je bilo uistinu davno.

Mi se ne poznajemo, znate, nije lepo da me ovdje sada podjebavate!

Zašto tako govorite, ja sam samo rekao da je prošla čitava vječnost.

Pa, znate šta, ja samo zovem njegove prijatelje i hoću da vam kažem da se Rubin i ja vjenčajemo.
Svadba je zakazana za mesec dana.
Pozvani ste.
Da i to, ja imam dvadest i pet godina.

Čestitam vam oboma.
Lijepe su to godine.

Da, da, vi ste skroz drski, i dalje me vučete za nos.
Nije uopće potrebno da to pominjete.

Svakako, oprostite, bila je to puka slučajnost.

Nema na ovom svetu slučajnosti.
Sve se događa sa nekim već ciljem, malo kompleksnijim za pojmiti, bar nama, običnim smrtnicima.
Čak i ovaj telefonski poziv je smišljen znate.

Da, ako tako već kažete.
Zvuči mi uvjerljivo.

Rubin vas pominje često.
Uvjek neke vaše zgode iz bajate prošlosti.
Kao da je prestao živeti kad ste se preselili.
Gledala sam sve vaše fotografije, priznajem, ljubomorna sam malo na vas. Možda vam zvuči glupo ovo, kao totalnom strancu, ali ja Rubina uistinu volim.

Da to su lijepe uspomene naše zajedničke mladosti.
Rubin je divan čovjek.

Želim da se vas dvojica zbližite ponovo.
Želim da je sretan jednako kako je bio sretan u toj vašoj prošlosti.
Moja je misija jasna, naš budući brak mora biti savršen i srećom ispunjen. Ako to zahteva da vas dovedem u naš život učiniću.
Vi ste svakako nemoćni u bilo čemu da to promenite, meni ništa još nije izmaklo iz ruku.
Šta počnem ja to i završim upravo onako kako želim.
Unapred vam govorim da se ne opirete.
Ja sam posebna mlada osoba sretna sam, verujte mi na riječ.

Smijao sam se u telefonsku slušalicu, time probijao led koji se širio između dva totalna stranca.

Zašto me Rubin nije pozvao?

On kaže da je jaz između vas ogroman, da je prošlo mnogo vremena, sad kad bolje razmislim, taj jaz, te godine su bile moj život, ja sam se rodila, stasala u ženu i zaljubila u Rubina.
Vidite sve je već smišljeno, unaprijed vi i ja, Rubin.
Sa druge strane on mrzi telefonske razgovore ne nosi ni mobilni telefon, zamuckuje kada govori na telefon.

Ostao je isti, ne čudi me uopće odlika velikog karaktera u ljudi.

On prisluškuje razgovor trenutno, sa drugog aparata iz spavaće sobe. Rubine! Ja ću sada spaustit slušalicu i ne zaboravi čoveku dati adresu, molim te.

Čulo se kvrckanje na vezi zatim nečiji zrak iz nosninica i onda sam poznao čovjeka.

Halo, da ti si čovječe slušaj!

Da, kaži kako si budalo jedna?

Ne pitaj, ona je totalano luda.
Ja uopće ne znam na koji način je ušla u moj život, sve je zbrkano.
Ja ne znam što ću od svega ovoga.
Molim te pomozi mi!

Rubine, meni avion polazi za četiri sata.
Prihvatio sam posao, odlazim sa ove adrese.
Mnogo si mi daleko, razumijem tvoj očaj, njenu iznenadnu sreću.
Mislim da nije fer da si cijelog života bio sretno usamljen, red je izgleda došao na tebe da platiš svoj dug.

To je sve puka slučajnost!
Ona ja…!

Rubine nema slučajnosti na ovom svijetu, zapamti to. Izgledalo mi je istinito kada sam izgovorio ove riječi. Sa druge strane veza je bila prekinuta. Spustio sam oznojenu slušalicu nazad na mjesto. Na prozorskom oknu samotno je gledalo sunce u moj prazan stan i pospane mi zjene.