Piše: Mensur Ćatić

Možemo moja muda shvatiti i posmatrati na bilo koji od korištenih
i uobičajenih načina, od najjednostavnijih metafizičkih i metaforičkih
do vrlo suptilnih i kompliciranih fizičkih percepcija njihove veličine
i značaja, no kako god se postavili prema njima nemoguće je
prenebregnuti njihovu prirodnu i sudbinsku prožetost poezijom.
Možda neću uspjeti u ovome kratkome zapisu dokučiti sve
determinante jednog takvog odnosa i sprege obzirom da mi,
ne samo dok ovo pišem, nego već jedno duže vrijeme, ta kuja
poezija svojim orgazmičkim grčem drži stisnuta muda, čineći tako,
vjerujem svima iz uličnog života i promatranja poznatu figuru
psa i kuje koji se unatoč svim povicima, smijehu prolaznika i
trubljenju auta ne mogu razdvojiti. Veličina mojih muda nimalo
mi ne olakšava stvar, naprotiv, ovaj esej i sve što kanim izreći
i jeste na neki način obaveza koju imam upravo prema veličini,
tradiciji i iskustvu sopstvenih muda. Potreba i obaveza da se
popu kaže pop a bobu bob, pored velikih i jakih muda, traži i
mnogo vremena i živaca i uvijek se ostvaruje žrtvovanjem i na
uštrb vremena potrebnog, sudbinom predviđenog vremena da se
piše, stvara, hekla, kukiča, veze, ratuje, ubija, rađa, kopa, zatrpava,
da ne nabrajam sve nam date i prinadležne sklonosti i pasije.
Držim da svaka iole ozbiljnija teorijska rasprava o poeziji nužno
mora sama sobom i u sebi predefinirati izlizane i potrošene
riječi i pojmove, uspostaviti, ako ništa, valencije prema njihovim
izmještenim sadržinama i suštinama. Recimo, sam pojam veličine
i njenog određivanja jako je kompliciran, bez obzira što je to što se
mjeri, radi li se o nacionalnoj, pjesničkoj, ekonomskoj ili bilo
kakvoj drugoj veličini.Uzmimo za primjer nekog pjesnika kojemu,
ne samo u krevetu olabave muda i smanje se, nego istroši i imaginarnu
spermu u svojim pjesama ( na stranu što time ošteti niz nedužnih
dama koje se uz takve stvari vole draškati), dakle uzmimo primjer
gdje takav pjesnik svoju potrebu za viđenošću i važnošću, za
blagotvornim osjećenjem daha čopora za svojim leđima pribjegne
tome da zasvira u trubu velikobošnjaštva, velikohrvatstva, velikosrpstva i sl.
Ostavimo po strani životne, ratne i društveno, sigurnosno-politčke
aspekte tih pojmova i pojava, okrenimo se samo istraživanju fenomena
veličine i mjeranja kako bismo bar malo spremniji ušli
u raspravu o poeziji samoj, dakle premjeravanju nečega što bismo
mogli koristiti kao neki najmanji zajednički sadržitelj, nešto od čega
polazeći bismo mogli lakše razumjeti, primiti i poimati i sve druge
stvari pa i razlike, neslaganja i sl.Dakle, uz svu muku spisateljsku
čovjek se ponekad mora zabaktati i takvim stvarima, tako sam jednom
prilikom jednom fb prijatelju koji je sasma slobodno i opravdano (nemam ja ništa
protiv toga, ja to stvarno gledam s fenomenološkog aspekta određivanja
strukture i uporabe samog pojma i instituta veličine, mjerenja i sl)
napisao na statusu da je Veliki Srbin replicirao znajući da je najveća stvar
koju dotični radi za srpstvo to što sam sebe drži u kakvom takvom zdravlju
i životu, što je uredno otišao ljekaru kad se preplašio u trenutku
grozne kataklizme za svoj život, kad je druk ležaj proklizao i kad je,
uz neviđene napore uspio auto privesti ivičnjaku kolnika a bez prevelikih
šteta za sebe i svoj rod.Dakle, zapitam se sam i repliciram mu ovako:
dragi kolega, tijekom rata našao sam se u nekim situacijama koje su mi
stvorile potpunu pometnju i pomutnju glede shvatanja takvih stvari.
Primjer i pitanje broj jedan: jednu moju komšinku avionska bomba je tako
zakačila da ju je isitnila na komadiće mesa kakve obično stavljamo na
žice od ražnjića; izašla da nahrani kokoši i na kraju krajeva, doduše
ne onako kako je planirala, ipak uspjela u tome jer su kokoši još vruće
te komadiće pojele pred mojim očima, dakle, pitanje glasi: može li se
ta žena, posthumno nazvati sitnobošnjakinjom obzirom na okolnosti?
Primjer i pitanje broj dva: granata pobije sve živo u kući jednoga mladića
koji uz malo, od ,,prijatelja” dobijene droge, zgrabi automatsku pušku
i uperi je u srpske starce, žene i djecu, prve koje sretne na putu; moj rođak
Š. Č. i ja nađemo se tu (hoće mene te stvari) i stanemo pred taj automat
s poludjelim od bola i droge očima. Malo ću ja to pojasniti: ne treba biti
puno pametan pa znati da su šanse da mladić u takvome stanju će pucati
stoprocentne, ali situaciju jebe drugo znanje. ne stati ispred znači nikad više,
prilikom brijanja i sl, ne stati pred ogledalo kao čovjek.Srećom, dobro se
završilo, i sad mi noge dršću od toga ali već sam u uvodu naznačio da ću se
dotaknuti te obaveze koju čovjek ima prema veličini svojih muda. Pitanje je, dakle
pjesnički nesuvislo, neprofitabilno i čudno: mora li taj moj prijatelj pjesnik
ili bilo ko drugi da bi bio Veliki Srbin postići to da prije svega bude veći
Srbin od mene koji uopće nisam Srbin, osim u situacijama sličnim
ovoj s automatskom puškom i poludjelim očima nepoznatog mladića.
Bio sam u svome gradu zapovjednik civilne zaštite koja je imala lijep tj
raznovrstan nacionalni sastav a iskaznice su bile ispisane i na latinici
i na ćirililici, onak zajedno kao Ćiril I Metodije, Boro i Ramiz, Huso i Haso.
Nije bilo lahko voditi računa o tome u oklonostima koje su svakodnevno nadlijetale
i zasipale bombama eskadrile aviona (tzv. posavski koridor), gruhali tenkovi,
topovi, minobacači, rakete zemlja-zemlja srednjeg dometa romantično
nazvane po mjesecu-Luna. no, ipak smo stigli, neki moji drugari i ja
izdati i proglas o ravnopravnosti pisama.Na granatam koje su padale na
nas uglavnom su bile oznake samo na ćirilici ali ne možete od svakoga
i u tako groznim okolnostima očekivati jednaku zastupljenost pisama.
Jako je zanimljiv način na koji ste mogli pročitati te oznake jer najčešće
se dotična zajedno s vama raspe u sitnice tako da zajedno s njom ostanete
vječito nečitki ko neka hermetična pjesma. Dešavalo se, da neki zabušanti
s druge strane izvuku neku važnu sitnicu iz naprave tako da dotična
ne eksplodira a ljudi željni dvojezičnih natpisa neuskraćeni za njih i za
svoje noge, ruke i glave. Desilo se da je neke pripadnike te moje civilne
zaštite dok su išli u Hrvatsku posjetiti obitelji zaustavila tamošnja vojna policija
i kad su se poslije detaljne provjere uvjerili da se ne radi o skrivenoj kameri
stigne meni zahtjev od viših instanci da pod hitno sklonim sablasnu ćirilicu
s iskaznica nam. Odgovorim: naravno, naravno čim stignem, čim nađem neku
mašinicu za štampanje ima da sve isponova i kako treba ištampam i da je malko
nezgodno pod granatama prisjećati se Gutenberga, Švarcenberga, Bekenbauera,
Bogićevića, Hadžibegića, Zajeca,Zambate..Međutim, čovjek snuje a Bog određuje,
nije se dalo, granate brzo padale a ja sporo tražio mašinicu tak da do pada grada
ostaše latinica i ćirilica zajedno na iskaznicama civilne zaštite kojoj sam služio.
Pričam ovo samo da bih pojasnio jedan slučaj odnedavno: javi se meni jedna
Kineskinja, prevoditeljica s ovdašnjih jezika na kineski, prevede nekoliko mojih
pjesama na kineski i kaže:ovo sam cijelog života tražila, Vašem djelu ću ostati
dugo posvećena, ovo je tek početak. Pošalje mi poslije toga neku podužu priču
nekog Kineza a koju je prevela s mnogo grešaka na srpski jer hoće, obećala je
dati je na objavu jednom časopisu renomiranom a i meni dragom u Srbiji.
Meni se kaže obraća kao nekome ko je dokazani majstor srpskog jezika
i s puno povjerenja. Zamolim ja jednu prijateljicu iz Srbije oko nekih nedoumica
sitnih oko ekavice i da ne bubnem nešto ašićare posavsko ili bosansko što
bi moglo zbuniti nekog osjetljivog čitatelja i izgledati kao diverzija ljubomornog
Bosanca. Kad smo završili ispravke i nabili dioptriju za još jedan stupanj (ona
zapravo za stepen pošto je i ona iz Srbije a ja za stupanj pošto sam rodom
iz pičke materine posavske gdje su mi Sarajevo, Beograd i Zagreb bili svi
po Titovoj naredbi bili udaljeni po tačno 200 km svaki, pa mi učiteljica
i učitelja bilo sa svih strana a meni se sve njihove riječi, ko njihove lijepe
i plemenite duše, jednako sviđale). Kad sam Kineskinji predao rad, ona
je još samo malko se raspitkivala da joj objasnim što je to raspustan, život i sl.
Iskoristim priliku i kažem, za ljubav istine, da jeste to sve jedan jezik i fala
Bogu što je to tako ali da ja i pored najbolje volje ne živim u Srbiji, da sam
Bosanac, da jezik taj zajednički nam nazivam bosanskim a i da nisam tako
raspustan kako se priča. Nije se više nikad pojavila a moje pjesme koje je čitav
život tražila istog je trena zaboravila. Mogao sam joj možda reći neke stvari
koje bi mogle utjecati na to da ne bude tako otsječna u svojoj odluci ali
radi se uglavnom o stvarima koje se ne pričaju u inbox jednoj mladoj, punoj
energije i nedojebanoj prevoditeljici, makar i Kineskinja bila.Kad bolje razmislim,
možda je bila i Japanka, teško ih razlikujem dok ne stanu jedna pored druge,
tj kad ih posmatram i tretiram posebno i pojedinačno. Nemojte izvlačiti
nikakvu filozofiju iz ovoga…U jebote, nije bila Kineskinja