Piše: Marijan Grakalić

Dežurni Goebbels ”Večernjega lista” rođen u Zmijavcima kraj Imotskog, Milan Ivkošić, piše u svom nedavnom pamfletu kako u medijima i javnosti previše buke stvara ”mit o Aleksandri Zeca, a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece”. Potom dodaje i to da je ”stvoreno obilje negativnih mitova o Domovinskom ratu koje ljevičarski autori u novinama, knjigama, na televizijama, u filmovima… zlorabe do iznemoglosti. Tako je stvoren mit o tome kako nije procesuiran nijedan od zločina što su ih napravili Hrvati, premda je osuđeno nekoliko tisuća hrvatskih vojnika! Stvoren je mit o ubojstvu …”

Ova izjava dolazi tek nekoliko dana prije nego što će urbana Hrvatska imati priliku vidjeti predstavu “Aleksandra Zec” riječkoga HKD Teatra, u režiji Olivera Frljića koja je najavljena za utorak 15. travnja u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Sa Frljić o tome kaže: “Ovu predstavu radimo upravo zato što je društvo, i nakon svoje punoljetnosti, još uvijek nezrelo. Da je drugačije, ta bi predstava već odavno bila napravljena.” Tome treba dodati i činjenicu da ona Hrvatska koja se obranila i želi moderno i slobodno društvo nikad nije i neće pristati niti na kakav zločin, što mračnim tipovima kakav je Milan Goebbels nikako nije jasno. Nisu rat u Hrvatskoj dobili uvezeni ustaški para-mediokriteti i ruralni idioti nego hrvatsko društvo stasalo na anti-fašizmu. Rat protiv Miloševića i njegovih slugu isti je kao i onaj i protiv Pavelića i domaćih izdajnika, naime za slobodu i pravdu. Baš zato ne može se pristati na zataškavanje niti jednog zločina, bez obzira je li žrtva tek jedna ili ih je 400 i koje su nacionalnosti.

Zaostali um ne može bez mitova. To se jasno uočava iz Goebbelsova sramotna pamfleta. Njega ne smetaju žrtve, njemu naime ne odgovara istina koja dovodi u pitanje poželjnu stvarnost pa je pretače u mit. Isti je to princip neonacističke teorijske misli koji je prisutan i drugdje, a vidimo ga i na stranicama ”Glasa koncila”. Tamo umanjuju ustaške zločine i žrtve u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu. I tu se govori o ”mitu Jasenovca”, revidiraju spiskovi ubijenih i povijesne istine kako bi se porekao zločinački karakter Ustaške para-države. Zaostale seljačine ne vide daleko iz svog oskudnog misaonog sokaka da takvim pristupom samo šete slici vlastite domovine i njezine povijesne vjerodostojnosti. Uglavnom, promašeno je i uvredljivo koristiti iste metode obmane kada je riječ o tzv. NDH ali i o Domovinskom ratu. U Jasenovcu ustaše su poklali i ubili preko 20.000 djece uglavnom srpske nacionalnosti. Našim primitivcima i Goebbelsima ne da ne pada na pamet da se poklone tim nevinim žrtvama već sve to transponiraju iz povijesne zbilje u fikciju mita, istog onog pred kojim ustvari ustaju kada se radi samo o jednoj nevinoj žrtvi. Tako mit postaje dio manipulacije što na kraju krajeva vrijeđa pamet i vlastite žrtve jer i one time gube pijetet i postaju tek kusur u borbi za vlast i afirmaciju zaostale nacističke ideologije. Sve se tu slaže zbog mita a ne mišljenja, sve je tu zbog laži a ne povijesti i sve je to tu na kraju krajeva zbog zadržavanja statusa qou i povlačenja nacije u jedan pastoralno-bizarni crnomantijaški svijet ulizica i ubojica kojima trebaju vječne žrtve, vječne vatre i vječni neprijatelji.

Zagreb za sada nema ulicu ili igralište koje bi nosilo ime Aleksandre Zec iako postoje inicijative Akcije mladih za ljudska prava oko toga. Dapače, predstava redatelja Frljića bila je prvo najavljena ima godinu dana u kazalištu ”Gavella” da bi on od toga odustao nakon skandalozne cenzure plakata za njegovu predstavu ”Fine mrtve djevojke”, također u istom kazalištu. Tako sada ova predstava rađena po stvarnom događaju iz Zagreba, na poziv riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, svoju premijeru doživljava na Sušaku.

Što se ustvari dogodilo? U kuću Mihajla Zeca na Trešnjevci, uglednog mesara i vještog trgovca koji je također izdašno financijski pomagao HDZ i njegove supruge Marije inače vlasnice unosna kafića, upalo je 7. prosinca 1991. godine u jedanaest navečer petero pripadnika pričuvna sastava Ministarstva unutarnjih poslova. Obitelj je već spavala. Rezervisti Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da pođe s njima. Uplašen, Mihajlo Zec je pokušao pobjeći pa je potrčao ulicom gdje ga je jednim metkom ustrijelio i ubio najmlađi iz petorke, tada 18-godišnji Siniša Rimac. Smaknuće su vidjele Marija i Aleksandra Zec. Njih su ovi kriminalci u ulozi rezervnih policajaca i ”domoljuba” strpali u policijski automobil i odvezli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu.

Naime, u istom su bili smješteni kao pričuvni sastav MUP-a, prvo su ubili Mariju Zeca a onda i 12-godišnju Aleksandru iako je Siniša Rimac svoje ”suborce” pokušao nagovoriti da je ostave na životu. Nju je ubio Munib Suljić pucajući joj iz automatske puške u potiljak. Tijelo su bacili u obližnju jamu za smeće. Drugo dvoje djece, sin i kćerka, uspjeli su se ranije sakriti u kući, a kasnije su napustili Hrvatsku. Njima danas hrvatska država isplaćuje odštetu iako je prije dugo vremena to odbijala navodeći kako navodno nema ništa što bi samu državu povezalo s tim ubojstvima.

Strašno je što su ubojice hladnokrvno ubile 12-godišnju učenicu jedne trešnjevačke osnovne škole jer su se bojali da bi ih mogla prokazati na sudu. Nekoliko dana poslije zločina policija je uhitila ubojice. Oni su istražiteljima priznali likvidacije opisujući ih vrlo detaljno. Međutim, kako su priznanja zabilježena bez nazočnosti njihovih odvjetnika, 1992. godine pušteni su na slobodu. Naime, Sud iz proceduralnih razloga nije mogao prihvatiti njihove iskaze a svjedoka nije bilo.

U kasnijim godinama Suljić i Hodak nastavili su sa kriminalnom, a Siniša Rimac postao je jedan od tjelohranitelja pokojnog ministra Gojka Šuška i dobio čin pukovnika Hrvatske vojske. Osuđen je 2005. godine na osam godina robije zbog ubojstva nepoznate osobe srpske nacionalnosti na Pakračkoj poljani, a predsjednik Stjepan Mesić ga je kasnije pomilova.

Nečista savjest ljudi koji su vodili ovu državu i bili uključeni u ovaj slučaj, kao što je to Vladimir Šeks koji je tada kada se ubojstvo dogodilo obnašao dužnost državnog odvjetnika, nije nikakav mit. Mit nisu niti pljačke i ubojstva kriminalaca pod izlikom domoljublja i obrane zemlje, s mit nije niti ubojstvo 12-godišnje djevojčice iz predostrožnosti da se ne završi na robiji zbog zločina i njezina možebitna kasnijega svjedočenja. Ono što je ovdje jedini mitski element a kojeg Goebbels iz Večernjega lista previđa jest priroda države koja zbog važnih personalnih odnosa i njihovog nacionalističkog imaginarija uklopljena u zaostali i opterečujući primitzivizmom dužnosnika, ne da niječe već odbija sankcionirati ubojstva. Time sama postaje sudionikom zločina umjesto da ga kazni i tako se ujedno emancipira od mitske drame koja je pritišće.

Ubojstva ovdje nisu tek politički uvjetovana, još gore, ona su i nacionalno obojena. Isti se taj Goebbels zalagao za izručenje udbaškog visokog ministranta Perkovića Njemačkoj zbog ubojstva Đurekovića dok ovdje, što mu je povijesno i stvarno bliže, kuka nad mitovima i tako samo opravdava zločin.