Nakon što je austrijski Špar uz blagoslov profiterske uprave u Zagrebu devastirao pročelje zgrade Glavne pošte u Jurišićevoj ulici, kutoricid i sakačenje baštine nastavlja se u Splitu, gdje je Billa prizemlje Male Papalićeve palače pretvorila u špeceraj te tako devastirala zdanje iz 14. stoljeća. Kaj tak nekaj ne delaju u Austriji?

Piše: Diana Magdić,  fotografije: Duje Kaliterna, Barbara Matejčić, Vjeko Santrić

Dućani “Bonačić” i “Mikačić” nisu dio moje vlastite memorije Splita jer su iz živoga grada nepromišljeno uklonjene prije nego sam ga prvi puta posjetila. Jednom zbrisane, ne mogu se vratiti u prostor, a da ne postanu kič, no ipak, identitet kojeg su neodvojiv dio još je uvijek, dok žive protagonisti, dovoljno snažan da se pridošlici u tri rečenice trajno usade i slike i mirisi nečijih tuđih, ali bliskih gradskih rituala i kretanja, a upravo zato što su bliski, gradski, oni nisu samo sladunjava razglednica, kulisa građena lažnom nostalgijom, već upravo srž jednog grada koji je, eto, i spomenik kulture.

Sudbina najstarije splitske ljekarne Bonetti još je neizvjesna iako je to prostor zaštićene namjene

U tom istom spomeniku kulture zadnjih su se godina zatvorile gotovo sve knjižare, a borba za ljekarnu Bonetti traje na inicijativu stanovnika i civilnih udruga. Jezgru tog spomenika kulture – Peristil – uzurpiraju u sezoni jastučići, čaše i živa glazba terasa-ugođaja privatnog ugostiteljskog objekta, u Željeznim su vratima natiskani stolovi i frižideri, u Srebrnima štandovi s uvoznom robom, a pod heksaforom na Pjaci, koja barem više nije prekrivena Gotovininim portretom, danas je fast-food koji je tek prije koji tjedan digao nakaradne metalne rolete – zimi je zatvoren – pa nas čeka još jedno ljeto kada će onuda iz svakog smjera, upravo zbog promašene namjene za tu lokaciju, biti blokiran pješački promet. Splitska gradska jezgra nakrcana je hostelima, još će jedan navodno niknuti uz sama Zlatna vrata, a gotovo sve javne površine prekrivene su terasama kafića. S Carrarine poljane iseljuju i posljednji stanari, uređuju se restorani. Sve je to netko dozvolio. Zakon kaže da “pravne i fizičke osobe ne smiju započeti obavljanje gospodarske djelatnosti u prostoru koji se nalazi unutar nepokretnog kulturnog dobra ili zaštićene kulturno-povijesne cjeline bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela”. Pitamo se onda temeljem koje projekcije, kojeg plana, koje razvojne strategije Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Splitu takva odobrenja donosi. Zar stvarno ne postoji inteligentniji način gospodarenja baštinom, čak i ako je gledamo samo kao resurs? Čak i ako je gledamo samo kao nekretninu s dodanom vrijednošću? Razmišlja li itko nadležan o tome što će biti s gradom za deset ili trideset godina? Iduće jeseni?

U prizemlju palače Ciprijana de Ciprijanisa iz 14. stoljeća ispod ure u Splitu na mjestu knjižare otvoren je veliki fast-food

Što se događa kada se odluka o namjeni nekog prostora u povijesnoj gradskoj jezgri delegira instituciji koja za takve odluke očito nema kapaciteta, vidljivo je i iz recentnog primjera prenamjene Male Papalićeve palače iz knjižare u prodavaonicu mješovite robe. Da se vratimo na “Bonačića”: trgovina takve namjene gradu od par tisuća stanovnika, zajedno s gravitirajućom populacijom koja je iz drugačijih pobuda nego danas dolazila u jezgru, bila je neminovno potrebna. Za koga je ova Billa? Hoće li bitno podići kvalitetu ponude za preostale građane i time stanovanje učiniti ugodnijim? Neće. Hoće li podići kvalitetu turističke ponude? Ne nudi ništa autentično, ali je konkurencija autentičnoj ponudi ribarnice, pazara… Mogli bi joj se razveseliti gosti hostela i oni mladci koji lutaju noću u potrazi za bilo kakvom zabavom, makar i alkoholom. Ako će raditi noću. Spekulirajući o cijeni najma, možemo se već sada pitati hoće li raditi i zimi. Kolika je, izražena u novcu, cijena reklama po svim svijetlim otvorima u prizemlju, a koliko, izraženo u novcu, njihov nagrđujući efekt narušava sliku grada i posljedično smanjuje turistički profit? Zašto je splitski Odsjek za staru gradsku jezgru svojedobno zabranio reklame po pročeljima? Gledamo li pročelje Male Papalićeve palače danas – valjda iz hira.

Mala Papalićeva palača je iz knjižare prenamijenjena u Billu

Zaista je nebitno tko je radio interijer, ionako je oblikovan prema “beskompromisnim” konzervatorskim smjernicama, no teško je izdvojiti što je gore: konfekcijske pločice kojima je prekriven kameni pod, komična “prezentacija slojeva” ispod metalnih košara s hranom ili rasvjeta. Očite poteškoće u oblikovanju također su trebale nekome ukazati na neprimjerenost ovakvog sadržaja u tom prostoru, jer valjda i Neufert poklekne pred srednjovjekovnom dispozicijom prostora.

Grad Split je još 1996. godine raspustio nemoćnu Komisiju za procjenjivanje prava promjene i namjene korištenja gradskog prostora osnovane pri Gradskom poglavarstvu i do danas zapravo ne upravlja gradom. Dio gradskih prostora u međuvremenu je na ovaj ili onaj način prešao u privatne ruke i zapravo je jedini institut koji (bi) ih (trebao) štiti(ti) Zakon o kulturnim dobrima. Takvom raspodjelom odgovornosti potpuno je onemogućeno integralno planiranje pa i zatvorena svaka mogućnost da se išta u prostoru mijenja na bolje, a naročito u svjetlu činjenice da na pozicijama s kojih se donose takve odluke ne sjede ljudi koji su za to formalno obrazovani. “U nedostatku kvalitetne edukacije, mi se pokrivamo sa zakonima, pravilnicima i s moći autoriteta, iza kojega ne stoji kompetencija”, rekao je krajem 2012. godine i sam dr. Goran Nikšić na tribini u Društvu arhitekata Splita. No, čak i da je na čelu Konzervatorskog odjela najbolji konzervator na svijetu, on još uvijek nije ni ekonomist, niti urbanist, niti arhitekt, niti sociolog, niti demograf, niti pravnik, a u krajnjoj liniji, nije ono tijelo koja donosi političke odluke. Također, komodifikacija kulturnih dobara nije jedinstvena za Split ili za Hrvatsku, a prema sebi odgovorna društva teže donositi i provoditi takve javne politike koje će parirati toj i pratećim pojavama. To se neće napraviti pretvaranjem gradova u muzeje, ali postoji širok spektar mogućnosti o kojima napokon treba početi razgovarati, dok još imamo kakvu-takvu šansu spriječiti da se povijesne jezgre pretvore u hibrid pekara i sex-shopova. (Izvor: pogledaj.to)