Piše: Stevo Basara

Grobar je opet pijan. Kletva se jedino čula iz nezakopanog groba. Kao da su ljudi umirali svakodnevno, familijarne su mi njegove psovke i nemoćan udarac krampa. Čulo se tvrdoglavo stenjanje kamena živca. Male hrpice zemlje bi se pojavile na površini, ali ne i pune lopate tvrde ilovače. Po umoru zaključih da je bio pri kraju. Gledao sam ga sa obližnje grobljanske klupe. Provirivao bi svremena na vrijeme. Nikog nije bilo u blizini osim mene i sunca. Motrili smo držeći ga na distanci, sunce julskom jarom, a ja svojom daljinom i neobičnim spokojom. Uklapao sam se simetrično sa grobljanskim natpisima, samo bi svremena na vrijeme pomjereni vrat u lijevo i desno nagovještavao moju kameleonsku obmanu.

Kada je sunce posjeklo preostali hlad oko rake i obasjalo znojnu grobarevu ćelu, iznad obližnje crkve podiglo se jato golubova, preplašeno uzletješe ispred udarca zvona sa katedrale. Tačno je četiri sata. U istom trenutku poletio je alat van rupe, hitar kao lasica stajao je grobar pred vizitom sunčevih zraka. Piljio je par minuta nepomično u rupu, zatim odmahnu rukom i nestade iza onih starih visokih spomenika koje sam naivno, još jučer, želio naručiti za svoj grob.

Istom sam se mjestu približavao drvenim hodom, ustajalim od dugotrajnog sjedenja. Tik uz crnilo jame poravnah svoje cipele, pogledah iznad sebe u dio sunčeve produžene, svjetlosne ruke. Dodirnuh okom dva lijena bijela oblaka. Udahnuh ciku dječiju negdje iza krošnji neobično zdravih platana, poslijednji put, u ovom životu.

“Sasvim običan, svakodnevni kraj.”