Nešto

Posteljina je bijela, jastuk je spreman, noć je
oblačna, prostitutke rasprodane, tramvaji
prorijeđeni, sve mi govori o putovanju u
nepoznato. Neravnina, koju iznova svladavam, a
koja dolazi iz mene sama, usporava ritam misli,
pojačava napetost. Dah mi je neravnomjeran,
živci drhte na krajevima. To zarobljene
životinjice žele van iz mojega tijela koje im ne
da. Poslije, kada se vratim sebi, izvedem
percepciju u šetnju. Patim: dva su se automobila,
bez dogovora, uputila u isti smjer, tri su zalupila
vratima, negdje se nečiji alarm uključio, jedan je
rekao drugome: “Neće biti broda kojim ćeš moći
pobjeći niti planeta na kojem ćeš se skrasiti!”
Dvije lijepe su bile mlade i sretne, pijanci su bili
pojedinačni, sve je na neki način živjelo,
jablanovi su šumjeli o Ujeviću, ptice pjevale o
Dragojeviću, grad je brujao o varkama, nešto se
pokušavalo ubrzavati, nešto zaustavljati i čini mi
se da sam vidio kada je zastalo, pa krenulo i
odnijelo me.