Piše: Sergej Karganov

Uslijed svog geografskog položaja, svoje povijesti i kulture, Rusija se, kao i obično, našla u žarištu još jednog povijesnog preokreta. Ona dovodi u pitanje one okolnosti koje su zavladale poslije Hladnog rata, sada već ne samo u svoje ime, nego u ime cijelog nezapadnog svijeta.

Preokret je započeo već 1990-ih naglim razvojem Azije, ali tada je ova pojava ostala u sjenci antikomunističke revolucije, koja je Zapadu dala snažan ekonomski i moralni poticaj.

S visine teoretskih razmatranja sada ću prijeći na tumačenje konkretnih čimbenika koji su doveli do sadašnje krize.

Planirano skromno mjesto za Rusiju

Glavni uzrok predstavlja odbijanje Zapada da de facto i formalno privede kraju Hladni rat, koji je navodno završen prije četvrt stoljeća. Zapad je sustavno nastavio širiti zonu svog, kako vojnog, tako i političko-ekonomskog, utjecaja i kontrole.

Zapad nije uzimao u obzir ni interese ni primjedbe Rusije, već ju je tretirao kao pokorenu državu. Rusi, međutim, nisu smatrali da su pokoreni. Rusiji je „versajska politika“ nametnuta na fin način, bez grubog oduzimanja teritorija ili formalnog naplaćivanja odštete, ali s nesumnjivim ukazivanjem da u međunarodnom sistemu ona zauzima sasvim skromno mjesto.

Ruski političari su se posebno uznemiravali zbog sustavnih obmana i licemjerja kojem su bili izloženi. Obećanja nisu ispunjavana, a sama ideja o postojanju sfera kontrole i utjecaja u svjetskoj politici proglašavana je za zastarjelu, za koncepciju koja ne odgovara suvremenoj realnosti.

Zapad je, međutim, „nepostojeću“ sferu svog utjecaja planski širio. Moskva je predlagala da se uključi u zapadne strukture i da se one transformiraju u općeeuropske. Boris Jeljcin je govorio da je članstvo u NATO-u poželjno. Isto pitanje je postavljao i Vladimir Putin. Na mnogobrojne prijedloge (od Jeljcina do Medvedeva) da se sklopi novi sporazum o europskoj sigurnosti ili da se od Vancouvera do Vladivostoka kreira cjeloviti ljudski, ekonomski i energetski prostor, pod imenom Savez Europe ili Velika Europa, odgovor je bio neprekidno negativan.

Da su se takve ideje ostvarile, zavladao bi, između ostalog, novi status quo i bila bi stavljena točka na borbu za nadmoć među sferama utjecaja.

Simulacija širenja Europske unije na Ukrajinu Evropljanima je bila potrebna kako bi sebi i svijetu dokazali da je njihov projekt još uvijek privlačan i živ.

Postojali su i manje opravdani razlozi za širenje EU na Ukrajinu. Neki Europljani i sile koje iza njih stoje (neću navoditi imena i države, kako bih koliko je moguće izbjegao da sudjelujem u sadašnjem ratu optužbi i protuoptužbi) htjeli su napakostiti Moskvi, osvetiti se za poraze iz prošlosti, vezati joj ruke i uvući je u krizu. Postojala je želja umanjiti vanjskopolitički kapital Rusije, koji je posljednjih godina značajno porastao uslijed ujedinjenog djelovanja diplomacije i političke volje i koji je omogućio Rusiji na međunarodnoj sceni igrati ulogu koja nekoliko puta nadilazi njene ekonomske mogućnosti.

Doskorašnje pobjednike je iritiralo to što Moskva nije prihvatila mnoge najnovije zapadne vrijednosti, kao i nadmeni odnos rukovodstva zemlje koja je još donedavno pokorno molila milostinju i nudila se među šegrte. Htjeli su je „naučiti pameti“.

Naposljetku, postojala je i želja osujetiti ruski euroazijski projekt, koji se sastoji u tome da se preko sasvim bezazlenih organizacija, kao što su Carinska unija, a zatim i Euroazijski ekonomski savez, na novim, prije svega ekonomskim temeljima, integrira veći dio prostora Ruskog Carstva ili SSSR-a i na taj način ojača vlastita konkurentnost i konkurentnost partnera u svijetu koji se raspada na ekonomske blokove.

Ruski državnici i stručnjaci su upozoravali da će pokušaj da se preko Sporazuma o pridruživanju Ukrajina uvuče u zapadnu zonu utjecaja narodu ove zemlje donijeti samo nesreće i žrtve. Ruse, međutim, nitko nije slušao. Zapad je pokušao nastaviti po inerciji iz prošlih desetljeća, tretirajući Ukrajince kao topovsko meso još jedne geopolitičke bitke.

Lopovluk i korupcija, siromaštvo i bezizlaznost situacije nisu mogli ostaviti Ukrajince ravnodušnim. I kada su ih pozvali u Europu, čak iako im stvarno nisu ponudili ništa, oni su željeli povjerovati da je to moguće. Osim toga, ruski model i razina razvoja bili su znatno manje privlačni.

Viktor Janukovič, koji je tada bio na vlasti, počeo je ucjenjivati i Europu i Rusiju, pokušavajući iznuditi novu „milostinju“ za zastupanje „proruske“ ili „proeuropske“ orijentacije. Ovaj put Rusija je ponudila više i on je „okrenuo leđa“ Europskoj uniji. Iznervirani građani su izašli na Majdan. Njima su se pridružili spremni teroristi. Ostalo je poznato. Demonstracije su završene krvoprolićem. Ukrajina je još dublje potonula u kaos i ekonomski kolaps.

Ključni razlog zbog kojeg je kriza oko Ukrajine postala tako zaoštrena i medijski ostrašćena je bezizlazna situacija u kojoj su se našli svi njeni sudionici. Europljani očigledno nisu u stanju u postojećim ideološkim i institucionalnim okvirima izaći iz duboke i složene krize europskog projekta. Kriza koja se ispoljava na drugi način može se zapaziti i u slučaju SAD-a.

Tijekom 2012.-2013. zapadna propaganda je postajala sve negativnija, pa čak i brutalna. Vrhunac je dostignut za vrijeme Olimpijade. Stekao sam utisak, a, vjerujem, i mnogi drugi službeni promatrači da se Zapad priprema za novu rundu politike „obuzdavanja i potiskivanja“ po modelu Hladnog rata. U takvoj situaciji Rusija zaista nema što izgubiti.

Rusija se pripremila. Prvi rezultati su bili povoljni. Pripojen je Krim. Preuzeta je i zadržana inicijativa. Rukovodstvo koje je došlo na vlast putem prevrata nije priznato. Ostavljena je mogućnost da ni budući izbori ne budu priznati, ako se oni (što je gotovo neizbježno) budu održavali u uvjetima bezakonja i prijetnji od strane naoružanih krajnje desničarskih grupacija. Nije odbačena ni teoretska mogućnost, koja je podržana odlukama parlamenta, da se u slučaju masovnog nasilja i krvoprolića u Ukrajinu upute oružane snage.

Minimalni uvjeti za kraj Hladnog rata

Moskva je, izgleda, ovaj put odlučila ne povlačiti se dok ne postigne svoj cilj. Među ciljevima Rusije nije samo sjedinjenje s Krimom ili, pak, drugim zemljama, čime se privremeno jača legitimnost vlasti. Glavni cilj je da se nezavršeni Hladni rat, koji je Zapad de facto nastavio voditi, privede kraju. I da se, prema optimalnoj varijanti, sklopi mirovni sporazum pod povoljnim uvjetima. Minimalni zahtjevi su stvaranje uvjeta koji sprečavaju ili čine neisplativim dalje jednostrano širenje zone utjecaja i kontrole Zapada na regije koje Moskva smatra značajnim za svoju sigurnost.

Među ciljevima Moskve je i očuvanje, koliko je to moguće, cjelovite federativne Ukrajine. Jedino takvo uređenje bi omogućilo da se sačuva barem formalna cjelovitost države s njenim jezičnim, kulturnim i ekonomskim razlikama.

Nisam siguran da je ukrajinska država sposobna za opstanak, čak ni u njenim sadašnjim granicama, neznatno narušenim odlaskom Krima. Ali raspad, posebno nasilni raspad, nosi ogromne rizike i visoku cijenu za sve Ukrajince, Ruse i druge Europljane. Jer na teritoriju Ukrajine se nalazi 15 energetskih blokova za proizvodnju nuklearne energije, veliki broj opasnih postrojenja, osjetljivih i prilično dotrajalih komunalnih i energetskih sistema.

Dio ruske elite, po svoj prilici, gaji nade na ostvarenje „maksimalnog“ programa – na pripajanje, u ovom ili onom obliku, većeg dijela Ukrajine. Smatram da je takav program nerealan i nevjerojatno skup. U svakom slučaju, dok god Rusija ne postane bogata i učinkovita država te privlačno društvo u kojem će željeti živjeti veći dio stanovnika Ukrajine. Zasad je, smatram, dovoljan Krim, završetak Hladnog rata u Europi i, konačno, početak nove runde reformi.

Takav scenarij bi de facto osigurao nadmoćne pozicije Rusije na istoku i jugoistoku Ukrajine i omogućio djelimičnu autonomiju zapadnim teritorijama. Ali, to će biti moguće samo kada i ako Moskva i Berlin, Rusija i Eruopska unija shvate besmislenost i kontraproduktivnost borbe „s nultom sumom“ [kada gubitak koji doživi jedan sudionik, drugome automatski donosi dobit – op. red.]. I ako prestanu da se bore za jednostrano uključivanje Kijeva u zonu svog utjecaja, već, upravo suprotno, počnu zajednički spašavati Ukrajinu, pretvarajući je, kao i druge slične teritorije, iz jabuke razdora u polje suradnje.

Zasada, naravno, s obzirom na uzajamne prijekore i prijetnje, moji snovi o Savezu Europe, kojim bi se završio Hladni rat i postavio temelj za sjedinjenje „meke“ tehnološke sile Europe s resursima, „tvrdom“ silom i voljom Rusije, izgledaju kao sentimentalni idealizam. Iako bi objektivno i racionalno takva integracija odgovarala Rusiji, jer bi spriječila njeno daljnje odvajanje od majčinske, europske civilizacije. Ona bi odgovarala i Europskoj uniji, jer ova nije u stanju da se bez novog cilja razvoja izvuče iz svoje unutarnje krize, koja je osuđuje na trećerazrednu ulogu na međunarodnoj sceni. A i svijet bi od toga imao koristi. Pojavio bi se, naime, uz Kinu i SAD, treći stup budućeg svjetskog poretka, koji bi ga učinio znatno stabilnijim.

Možda će nas otrijezniti ukrajinska lekcija, koja još nije ni blizu završetka i gotovo neizbježno će donijeti nove dramatične preokrete? Jasno je da je, što se tiče svoje bliže budućnosti, Rusija odustala od nade da postane dio Zapada. Međutim, ona još nije načinila ni izbor prema anti-Zapadu i, samim tim, antieuropeizmu.

I ono što je najvažnije. Neće to više biti međunarodna, nego ruska drama, ako kriza u odnosima s Zapadom, koju je Moskva u znatnoj mjeri svjesno izazvala, ne dovede do ozbiljnih reformi, koje ubrzavaju razvoj i pružaju perspektivu i zemlji i ljudima. Ili ako nas zanesenost Krimom odvuče od ekonomskog okretanja ka Aziji i ponovnog osvajanja Sibira i Dalekog istoka, ako, dakle, odustanemo od ovog procesa, s kojim smo i tako desetljećima u zaostatku, koji smo, doduše, započeli, ali nam već blijedi pred očima.

(Autor je dekan Fakulteta za svjetsku ekonomiju i svjetsku politiku Nacionalnog istraživačkog sveučilišta Visoka škola ekonomije, počasni predsjednik Prezidijuma Savjeta za vanjsku i odbrambenu politiku. Izvor: http://hr.rbth.com)