Johana,
imao sam godinama sve te vizije, to su bile tek obične vizije o svemu što će se dogoditi. Posve jasne ideje. Spoznane u svojoj nedorečenosti, dokučene van ikakvog sna, čvrsto utemeljene u javi mojeg življenja.

Koliko si desetaka kilometara prohodala sama, Johana? Ne pitam te.

No sva ta, po prirodi sumnjiva upozorenja i smjernice svoje vrste, postoje i igraju u čovjeku samo zato da ih se ne posluša. Je li takvo vrijeme, Johana. Ne pitam te. Tek toliko o toj vrsti vizionarstva. Svejedno, svaka slutnja je nadišla samu sebe, o da, u kojoj li su se samo mjeri nadišle te slutnje – pretvorile se iz slutnje u dugo vrijeme laži, da bi na kraju, danas kada pišem, postale isuviše očite za podnositi stvarnost.

Podnosi li se stvarnost, Johana? Nosi li se? Ili smo mi ona, Johana? Ne pitam te.

Ipak se može podnijeti, stvarnost se nosi i podnosi kao od šale, a da o nikakvoj zabavnoj igri nema riječi. Igra je uvijek samo igra, dobrodošla i naklono primljena. Igra je naprijed, ispred naših očiju, igralište skriveno od unutarnje oluje. A iza nema svoje mjesto u toj stvarnosti koja je vani, pred očima. Da, iza nema. Ispred je na razini onih vizija-kao-obećanja (naivnom nadajućeg radovanja), a znamo kako to neočekivano završava, unatoč skrivajućem znanju očitih istina koje, plasirane nam, gotovo pohotno trpamo u usta, progutamo bez žvakanja i onda naši nervozni želuci preuzmu radnju preživanja.

Koliko kiseline ima u ljudskom želucu, Johana? I je li ovo tvoja istina, ne pitam te, Johana.

I uvijek ostane, jer je jedino i bilo, ostane samo sada i ovdje. Koji su i jučer, baš kao i mutno ili bistrije sutra. Ništa ne ode, da ne uzviknem ‘kvragu!’, a sve ide. No dosta mi je o tome. Stvari stoje kako stoje. I čine bol, veselje, muku, strepnju, slutnju, nadu, čak i melankoličnu čežnju koju nije preporučljivo provoditi kroz svoje tijelo prije operacije duše, i čine naše puzanje prihvatljivim nuspojavama toga stajanja koje prakticiramo zajedno sa stvarima; da, glave zabijene u zrak, odmah tu iznad tjemena i poviše, naviše, nagore, sve do ravnodušnog neba, ali da bih mu riječ prigovorio, ono me i nagnalo da pišem ova pisma.

Jesu li to pisma, Johana? Ne pitam te, ali ovo je za tebe. Nije tebi, za tebe je, Johana. Imam li ja kakve veze s tim, s tobom, s pismom, ili što li već ovo bilo, i obrnuto, ne pitam te takve stvari. Ne ovdje, ne sada. Sutra. Ja nisam nebo, ja nisam ravnodušan.

Sada i ovdje – ja nemam što za reći. Nemam što za reći, tako sam ti rekao jutros. Pa sam izrekao neke riječi, i nastavit ću, i to neće promijeniti puno, ako išta, sada i ovdje. Sutra možda. To je u redu, to je puno, to je moj status quo.

Krenuo sam tako u dućan, naći nekakvu trgovinu, može i benzinska pumpa ili trafika, kupiti mineralnu vodu, jedno mlijeko, trajno poput svake dobre tajne, cigarete, jogurt i veliku žemlju. To sam, evo ga!, rekao, rekao u zamjenu za sve što još nisam rekao, i sve ono što nikada neću reći, i toliko toga što ću, nema sumnje, konačno jednom reći. Možda već sutra.Znam, znam da me mnogi od onih koji počuju nešto od svega toga, vjerojatno i s pravom, neće razumijeti. Niti ja njih ne razumijem, iako su mi njihove riječi i rečenice potpuno razumljive i često poznate, iako u većini slučajeva govorimo istim jezikom, da, mora da se radi o nečem drugom, ostavit ću tu nemoć u njezinoj dozivanoj i prizivanoj nemoći.

Razumije li više itko ikoga, Johana? Je li ikada mogao? Ne pitam te, baš kao niti o nemoći, ti znaš, dozvolit ću si, jasnoću nemoći, ti si je vidjela, osjetila, gledala i pokušala joj pomoći.

Nisam kupio ništa, možda još stignem uzeti makar neke stvari na benzinskoj pumpi. Odšetati ću, fali mi ponekad prošetati, a i nisam neki ljubitelj šetanja, ali hodati još uvijek zna biti u redu, potjera krv da kola tijelom. Onda ću te nazvati. A zatim ću ti poslati ovo pismo. Ne na adresu, ne na tebe, za tebe, u ovaj zrak u koji zabijamo glave. Mora se opustiti, pustiti. I otpustiti, i sve ako zatreba, na trenutak dovoljan da nas osvježi do svog tog omamljujućeg zraka, gotovo da vidim, opet i iznova, da nije vizija?, vidim taj trenutak otpuštanja.

Što li je ova promašena kupovina, ova kavana, što li je sve to spram prepoznavanja, Johana? Ne pitam te. Možemo li sutra odstraniti te povoje u kojima čamimo, Johana?

Ti ćeš to znati, rekla si mi da možemo, da hoćemo, da biti ćeš. Kloni mi se samo onih vizija-kao-obećanja, ne mogu s njima niti sam na kraj. Hoćemo li promatrati ožiljke koje smo svatko sebi nacrtali, svatko svojom kemijskom olovkom? Hoćemo li se i dalje čuditi svim brazdama koje su nam neki drugi ljudi povukli na našoj koži, jer tako oni slikaju život – oštro i kruto i deranjem kože. I nismo ne primjetili naše boli. No kažem ti, Johana, eto, i to uspijevam reći, i to je samo laž koju smo progutali poput komada kruha, okruglo i tanko narezanog, i kimnuli: neka bude tako. I tako je bilo. Hoćemo li i dalje tako, ne pitam te, Johana.

Krenulo me reći. Ušao sam na dan kada se uskrsava u kabinu. Otuširati se. Ostalo mi je još nekih dvadesetak minuta da pustim tu vodu po sebi. I pustio sam. I padala je. I dolje je puzala, pod nogama. I slijevala se. Niz mene, niz pločice. Hoću li jedan od ovih dana ponovno ustati, Johana? Ne pitam te. Jesi li već ustala, Johana? Jesi li se uzdigla iz njihovih lažnih vizija, Johana? Jesmo li sada čisti i prečisti i lijepi kakvi jesmo, i jesmo li, Johana, jesmo li ravnodušniji od neba samog spram crvljivog nerazumijevanja i pišljivih laži koje su nam govorili? Možemo li sada napokon poći odavde? Nemoj mi odgovoriti. Reći ćeš mi sutra.

Kruno