Vaša Uzoritosti,

Čula sam onaj dio vašeg uskršnjeg obraćanja puku koji je prenosila TV. I ne mogu suspregnuti svoje divljenje. I ne mogu odoljeti pa to prešutjeti. Najprije moram priznati svoj ljudski jal kad vidim kako vam Stvoritelj nije podario ni trunku karizme. Jer karizma zna biti velik teret, prisjetite se samo Majke Tereze kojoj su mase hrlile, bez obzira bili zdravi ili bolesni, bogati ili sirotinja. Nije sirota stigla ni novine pročitat u miru. A gledam vas, kamenog lica ste odverglali riječi suosjećanja s jadnim ljudima. Glas koji prati kretanje blesimetra i lice koje nije ni u kakvoj uskoj vezi s tim riječima nego gleda kameru, hladno i mrko kao što i kamera uzvraća. Meni iz vas nešto zrači i uvijek kad vas vidim osjetim to zračenje i poželim odjenuti još jednu vestu. Glupa kako već jesam, ponadala sam se kako ćete barem djecu onih najbjednijih pozvati na Ksaver da barem jedan dan uživaju tražeći pisanice i jedući blagoslovljen topli obrok, ali ništa od toga. Niste vi neki licemjer koji bi za blagdane radio kompromise. Uskrs je i rado bih vam poželjela nešto lijepo, ali što poželjeti nekome tko si je već sve uzeo. Ništa, uživajte u vašim zlatom izvezenim haljinicama, pijte vino i uzimajte hostije iz zlatnog suđa, pa sa zlatom optočenog oltara pogledajte sirotinju koja vas je došla slušat odjenuvši svoje najbolje ruho u kojem, u usporedbi s vama, izgledaju kao štakori iz kanalizacije. Želim da i dalje uspijevate zatomiti osmijeh dok im obećavate kraljevstvo nebesko, jer važno je ostati svoj.

Nada Mihelčić