Otkud Petreus, zašto Petreus? Je li to neka svjetska geostrateška kombinacija za koju je nužan angažman bivšeg šefa CIA, zapovjednika Afganistana, ili je ipak riječ o nekoj stvarnom poslovnom interesu?

Petreus je silno odlikovan oficir koji, međutim, svoje glavne uspjehe nije ostvario u borbi, pod vatrom. Kad se prouči njegova biografija, vidi se da mu je, zapravo, glavno oružje bio – mozak. Završio je, naravno West Point, ali je onda doktorirao na Princetonu. Sjedio je po štabovima i radio kao pomoćnik najviših zapovjednika. Ali nije bio uredski štreberko – na čelu 101. padobranske divizije divizije zauzeo je Bagdad, a zatim izvršio helikopterski desant u provinciju Ninivu, gdje je zaposjeo milijunski Mosul. Petreus je odmah pokrenu široki sprektar akcija sračunatih na pacifikaciju i postizanje održive stabilnosti. Regrutirao je lokalne snage sigurnosti, odmah organizirao izbore na kojima je izabrana gradska uprava, ponovo otvorio sveučilište i pokrenuo lokalnu ekonomiju započevši 4.500 projekata obnove, na temelju iskustva što ih je stekao u Bosni i na Haitiju. Američke novine zakovale su ga u zvijezde.

Kad su u Afgaistanu morali smijeniti zapovjednika, fanatičnog militarista Stanleya “Mule” McChrystala, superkomandosa koji se običava boriti na prvoj liniji, Obama nije imao drugo rješenje – poslao je Petreusa. On nije puno postigao, a zatim, otišao je u mirovinu poslije 38 godina službe. Odmah zatim Obama mu nudi mjesto – direktora Centralne obavještajne agencije. Afera šezdesetogodišnjeg umirovljenog generala sa četiri zvjezdice i četrdesetogodišnje Paule Broadwell bila je prilično patetična priča – posljednja avantura starog jastreba, koji je upravo prebolio rak prostate i preambiciozne novinarke, koja se pokazala spremna na sve da se promovira i figurira u medijima. Pa ipak, Amerika odavna nije imala vojnika koji se toliko istakao, zaslužio takve nacionalne i međunarodne počasti i do te mjere svoje vojne misije obogatio intelektualnim i državničkim promišljanjem. U nekoj drugoj konstelaciji, bio bi logičan predsjednički kandidat poput Andrewa Jacksona, Ulyssesa Granta i Davida Eisenhowera. Umjesto toga – prešao je u sferu biznisa i stigao u Beograd. Što se to ondje događa?

U Srbiji, televizijski biznis razvijao se u uvjetima miloševićevske diktature koja je kombinirala apsolutnu kontrolu i totalnu deregulaciju, da bi se onemogućila bilo kakvu opozicija. Nacionalni tv-kanali bili su pod režimskom kontrolom, a mnoštvo malih tv-postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula. Kroz taj se šum, naravno, nije moglo artikulirati bilo kakve značajne poruke, ali je započeo stihijni razvoj koji je Draganu Šolaku, nekoć vodećem distributeru video-kazete na cijelom Balkanu, omogućilo da izgradi svoju “United Group”, sastavljenu od srpskog SBB-a (750.000 priključka), “Telemaha” (operira u Sloveniji i BiH) te “Total TV” (prisutnog u šest zemalja bivše Jugoslavije). Zapravo, SBB ima i puno jaču tržišnu poziciju u Srbiji, jer isporučuje kablovske programe mnogim malim kablovskim operaterima pa bi, na temelju akumuliranog duga, mogao preuzeti i puno veći udio tržišta od nominalno 52,5%. Šolak tvrtku vodi, ali je kapital odavna u većinskom vlasništvu investicionih fondova i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Sad je cijeli paket kupio KKR po nepoznatoj cijeni – procjenjuje se da je plaćeno nešto oko milijardu dolara za pristup umreženoj populaciji od 1,7 milijuna korisnika, iz čega se može lako izračunati da jedan košta oko šesto dolara, što znači da od svakoga moraš izvući godišnje oko 300 kuna da bi se investicija pokrila u razumnom roku od sedam godina. Ali, tu sad više nije riječ o pukom dilanju tv-kanalima, jer po istoj mreži idu internet, fiksna i – mobilna telefonija! U Srbiji je upravo liberalizirano telefonsko tržište, što znači da svoj fiksni broj možeš bez naplate prebaciti kod mobilnog operatera – a to ondje ima smisla zbog velike rasprostranjenosti (penetracije) kablovske mreže sa oko 3 milijuna korisnika (u Hrvatskoj ih je samo oko 350.000!). Znači, napredna hrvatska digitalna mreža za emitiranje u eteru, zapravo je zaustavila razvoj – zrakom se može slati dvanaest ili dvadeset tv-programa, a digitalno – neograničen broj, i pritom je televizija komercijalno najmanje važna, a internet i mobilni telefonski signal neusporedivo unosniji dio komunikacijskog paketa. Do sadržaja – filmova, serija, kanala s vijestima, dolazit će se izravno preko interneta i internet tv-prijamnika, a mobilni telefon će pod Wi-Fijem omogućavati razgovore po infinitezimalnim cijenama. I to neće biti za pet ili deset godina, nego odmah, sljedeće i narednih sezona!

Prospekt Petreusova balkanskog pothvata čvrst je kao beton. Tu više ne važe ni administrativne granice – ovaj se tip biznisa ne može regulirati ograničavanjem preko “nezavisnih” regulatornih agencija kojima preko zavisnih ljudi upravlja politika. Veliki telekomi mogu pak polako početi zatvarati dućan ako nisu spremni za konkurentsku bitku na ovoj razini – ali već u prvoj rundi zapravo su izbačeni iz natjecanja, jer im je preostao samo manji dio tržišta, ako ga uopće misle braniti. A ne misle, kako se čini – i hrvatski i slovenski Telekom traže, navodno, kupca, s tim što cijene koje se spominju nisu osobito impresivne. Pritom se u Hrvatskoj pred sudom još vodi bitka za optičke kablove koje je preuzeo T-com, a žovijalni ministar prometa i veza, komični zagorski političar Hajdaš-Dončić izjavljuje za novine da je smislio način kako da telekom-operaterima “uzme 400 milijuna”. Sa žicarima koji je vode, Hrvatska je osuđena na propast.

Epohalne promjene tehnologije i tržišta, manifestirat će se dramatično i u distribuciji “sadržaja”, odnosno tv-programa.

Nova regionalna digitalna mreža omogućit će osnivanje novih televizija. Prva će biti njuz-program N1 Šolakove “United Group”, koju je preuzeo KKR. Emitirat će iz tri studija u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Direktor je Brent Sadler, bivši dopisnik CNN-a iz Beograda, koji se kao i Petreus proslavio u Iraku. Od CNN-a ta će kblovska televizija kupovati razne dokumentarce i druge njihove formate, a vijesti i različite emisije prilagođene domaćem gledateljstvu, proizvodit će se lokalno. Zagrebački je urednik Dubravko Merlić, koji je povukao nekoliko poznatih lica i provjerenih rutinera s HTV-a. U Srbiji su angažirani profesionalci s RTS-a i b92, uglavnom istraživački novinari, a ne zvijezde, dok će se u Sarajevu lako naći personal među brojnom, dobro pkolovanoj populaciji  NVO-aktivista, s kojima se ni Goran Milić baš nije usrećio na Al-Jazeeri. Kao što sam mu neki dan rekao – da ih sve otpusti i sve sam radi, gledanost bi mu znatno skočila… U Sarajevu se ionako gotovo nemoguće baviti politikom preko televizije jer te guši čaršija, u Beogradu pak neće biti puno vijesti koje smiješ objaviti, ali u Zagrebu, N1 bi mogao odigrati presudno važnu ulogu u dvije presudne izborne godine, jer ni jedan politički akter neće biti u stanju da izvrši politički ili financijski pritisak na njihovu uređivačku politiku. Možda neće imati jako visoku gledanost, ali će biti u prilici da ozbiljno utječu na politički proces.

Osim N1, “United Group” (sad KKR) investirao je u još jednu produkciju, koja je na sasvim drugom kraju interesnog spektra balkanskog auditorija. Od Saše Popovića i Lepe Brene kupili su “Grand Produkciju”, ono beskonačno, svakodnevno festivalčenje s raznim pevljkama turbo-folka koje ide na Pink Televiziji u vlasništvu Željka Mitrovića, srpskog tv-tajkuna kojemu je neko vrijeme loše išlo, pa je pao u blokadu, ali se onda ipak nekako izvukao, jer mu je vlada dala pozamašan kredit iz Razvojnog fonda iz kojega u Srbiji financiraju propala javna poduzeća i kompanije viđenih oligarha (ministar privrede Saša Radulović htio je Razvojni fond ukinuti, ali ga je Vučićeva vlada odmah ražalovala).

Tko je Lepa Brena, zna se, a Saša Popović je nešto manje poznat – on je naposto bio druga harmonika njenog pratećeg benda “Slatki greh”. Saša je ima scensku funkcija da se kao mali grebator, očalinko niskoga rasta, karikatura Olivera Dragojevića, komično insinuira svojoj jedroj šefici i primadoni, koja bi povremeno zajašila prvog harmonikaša, Lepog Boru, debelog rmpjliju s bradom koji je, normalno, rano umro od srca. Tako je ostao Saša i kad je 1998. Brena osnovala produkciju, on je postao direktor. Počeli su se širiti po “Pinku” kao metastaze i ubrzo su proizvodili nekoliko “Grand parada”, “Grand fesivala” i “Zvezda Granda” istovremeno pa ih distribuirali satilitom po regiji i po bližem i daljem inozemstvu… To je nastao cajka-stil koji je zahvatio sve balkanske, kao i one europske i interkontinentlne destinacije na koje je otišao milijunski val izbjeglica iz prethodnih ratova. Barem u tom kulturkampfu Srbi su pobijedili. Riječ je o golemom biznisu – balkanski narodnjački Country-cirkus neprikidno na turneji po cijelom globusu razvaljuje po birtijama i stadionima odakle dopire lelek napuštenih ljubavnike, te cijukanje i ijujukanje silikonski augmentiranih dugonogih sisojki, sve orkestrirano poput rock-opere. Taj sevdah 21. stoljeća ječi iz svake birtije u filmovima koji prikazuju “jugose”, kraljeve europskog podzemlja. I, kao što je Brandov film “The Wild One” proizveo pokret “Hell’s Angels” (što je dokumentirao Hunter S. Thompson u svojoj knjizi iz 1966.), tako se i nametnuti stereotip turbo-folka, primitivne glazbe u supermodernoj produkciji (koju je dizajnirao jedan indijski ekspert uvezen iz Bollywooda), naposlijetku realizirao kao idiom prihvaćen od mlade populacije u najurbanijim, građanskim sredinama – znači izvan Srbije, i u najmanjoj mjeri namijenjene samim iseljenim Srbima! Prihvatili su ga i Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, te optirali za Balkan. Srbi u dijaspori zapravo su najkvalitetniji, najobrazovaniji dio srpske populacije, inženjeri, a ne polupismeni zidari, budući da Australija, Kanada i Njemačka primaju samo mlade stručnjake koji znaju jezik. No, interes ljudi koji stoje iza ovog biznisa, pribavio je političko pokroviteljstvo, pa je Srbija, najkulturnija zemlja Balkana, od izvoza primitivizma napravila važnu granu svoje ekonomije.

Sad je to prekupio KKR, ali je Pink nesmetano nastavio s istom produkcijom u svojim studijima, što znače da su se kapaciteti industrije kiča podvostručili. Nije to osobito važna operacija novog digitalnog operatera, ali pokazuje kako će stvari ubuduće ići – sve vrste proizvodnje sadržaja ići će direktno u distriubuciju, bez posredovanja velikih televizija i reklamnih agencija koje u njih upucavaju svoje budžete. Za pet godina, tržište će izgledati sasvim drukčije nego danas. Većina će medija i poduzeća vezanih za medijsko poslovanje u regiji propasti, a razvit će se novo, regionalizirano i globalizirano tržište. Kad čovjek pogleda stanje toga biznisa u Hrvatskoj, gotovo i ne vidi tko bi tu mogao opstati, osim onih likova koji se izravno financiraju iz državnog budžeta. (Izvor: zurnalisti.com)