Da veliki mediji cenzuriraju pisce opće je poznata stvar. To se upravo dogodilo i književnici Nadi Mihelčić u ”Večernjem listu”. Njen kratki dopis na facebooku o tome kaže: ”Onaj ubogi intervju su u Večernjaku tak izmasakrirali da za one koje zanima kaj sam rekla o Bolonji, Ministarstvu, o piscima za mlade i o sebi, evo, stavljam ono što sam zaista rekla, a ne kaj su oni “pročistili”!”  Eto, iako Zakon brani i osuđuje cenzuru, ona je i dalje prisutna. Budući da tako nešto ne treba prešutjeti (a kamo li podržati), sve što je Nada Mihelčić rekla  pročitajte dolje.

– U javnosti se stječe dojam da su lektirni pisci (i vaše “Bilješke jedne gimnazijalke” su u lektirni) materijalno osigurani. Je li to točan dojam?

– Mislim da je u nekim drugim zemljama zaista tako, ali u Hrvatskoj nije. Izgleda da postoje samo tri načina kako lektirni pisac može poboljšati svoj financijski položaj. Prvi bi bio ako bi mu knjiga koja je uvrštena u lektiru donosila neku ekstra dobit. A ne donosi. Drugi način bio bi kada bi netko cijenio to što vam je djelo u lektiri pa bi izdavači temeljem takvog vašeg ugleda nudili financijski povoljnije ugovore. Treći način ( i ujedno najmanje vjerojatan da će se u doglednoj budućnosti dogoditi) bio bi postojanje nekog tijela i odobrenog fonda gdje bi se kvalitetne lektirne pisce prevodilo na neke od svjetskih jezika i tako im se omogućio izlazak na svjetsko tržište. Nažalost, bojim se da bi takva inicijativa čak i u Ministarstvu kulture izazvala podsmijeh i bila bi tretirana kao potrošnja (i rasipništvo), a ne kao relativno malena investicija za veliko predstavljanje svijetu. Upravo mi pada na pamet ovaj posljednji financijski skandal u kojem su nestali milijuni dolara i kako je bez velikog uzbuđenja ustanovljeno da nitko nije za to kriv. Zamislite samo koliko se knjiga moglo prevesti, kolika gostovanja kazališta organizirati, koliko slikarskih I kiparskih izložaba se moglo otvoriti u europskim metropolama. Svijet bi bio zapljusnut valom upoznavanja s malenom Hrvatskom koja ima što reći i pokazati. A trebalo bi samo u jednoj od desetaka takvih pronevjera vratiti pokradeni novac i “spiskati” ga na spomenuti način. No da se vratim odgovoru na vaše pitanje. Ne, lektirni pisci nisu materijalno osigurani i prolaze potpuno isti hod po trnju kao i oni kojih nema u lektiri.

– Vaš roman “Zeleni pas” dobio je četiri prestižne nagrade, Viteza, Gardaša, Lovraka i Malog princa. Kako ste vi to kapitalizirali?

– Govorimo li o novcu? Ako mislite na novac onda i nije tako loše jer su otkupljena prava za snimanje filma po toj knjizi. Zahvalna sam tim ljudima i jedva čekam film. Zeleni pas je jedina knjiga u nas koja je u samo jednoj godini pokupila četiri tako prestižne nagrade. To mi je prvenstveno donijelo samopouzdanje koje ne možete kupiti. I same nagrade donose novac, no bitnija vam je sama nagrada nego novac koji je prati. Sume su ionako sramotno niske, no to govori više o političarima o kojima to ovisi nego o divnim entuzijastima koji se trude održati te nagrade bez obzira na crkavicu s kojom ih financijski podupiru. Reći ću vam primjer. Te godine sam išla na Lovrakove dane kako bih u njegovom rodnom selu primila nagradu Mato Lovrak. Tamo je to praznik u kojem sudjeluju svi. Lokalne mame su ispekle brda kolača, školski zbor je pjevao da se sve orilo, seljani i gosti su s golemim entuzijazmom pratili sva događanja, a ja sam se gotovo rasplakala od ponosa što sam dio svega toga i što ću dobiti nagradu koja nosi ime i uspomenu na čovjeka čije riječi su obasjale i moje djetinjstvo. Pritom mi je bilo posve nevažno što je nagrada iznosila svega 5.000 kuna. Sramota tog iznosa pada isključivo na one koji su odlučili da 5.000 kuna pravedno odražava značenje koje Lovrak ima u našoj kulturi.

– Osim što pišete i prevodite. Da li je bar prevoditeljski rad bolje plaćen od onog književničkog?

– Pitanje ste postavili krivoj osobi. Primila sam pristojan honorar za prve dvije knjige, a onda je kod mene sve pošlo po zlu jer sam oboljela od raka jednjaka pa onda embolija pluća, pa dvije godine kasnije posve drugi rak, pa nova embolija… To vas fizički potpuno iscrpi (sada sam 90% invalid), a o financijskoj strani da i ne govorim. Zavod za zapošljavanje je stimulirao zapošljavanje invalida pa me moj donedavni poslodavac primio u stalni radni odnos, no čim je stimulacija ukinuta stavio me je na plaću od 2000 kuna, što je bilo manje i od tadašnjeg minimalca. S mojim bolesničkim kartonom ne možete birati pa sam tako do penzije prevela još nešto više od dvadeset romana za 2.000 kuna mjesečno (i to kod poslodavca koji sebe doživljava kao socijalno osjetljivog ljevičara). No nisam ja mjerilo za taj posao. Prevođenje je u Hrvatskoj slabo plaćeno kao uostalom i svi poslovi u svim segmentima kulture, a posebice u izdavaštvu. Ilustrirat ću vam to primjerom da bi prevoditelj koji bi preveo 150-200 stranica filozofskog teksta s finskog jezika (ili japanski ili urdu ili bilo koji jezik za koji ima malen broj stručnjaka pa su traženi) vjerojatno dobio manji honorar od nekog tko bi s engleskog ili francuskog preveo brošuru neke firme iz automobilske industrije. Prevođenje je vrlo složeno jer pretpostavlja ne samo dobro znanje stranog jezika, nego još bolje poznavanje hrvatskog i poznavanje materije koja se prevodi. Svi oni koji misle kako je onda barem mačji kašalj prevoditi beletristiku brzo bi se našli pred zidom dvosmislenosti metafora i pred kodovima slenga koji je posvuda najvitalniji dio jezika i svakih nekoliko godina se stubokom mijenja. Prevoditelj je u još nepovoljnijem položaju od književnika jer u načelu ne prevodi knjigu koja mu se svidi, nego onu koja je ušla u izdavački plan nekog izdavača (a i to samo ako se u pravo vrijeme nađe na pravom mjestu pa “uhvati” posao). Tamo će ponajprije čuti ubitačnu tiradu o teškom položaju izdavaštva, a onda i detaljno o svim poteškoćama na koje su naišli pri otkupu autorskih prava, a sve u cilju možebitne uštede na cijeni prevođenja. A po završenom poslu slijedi period straha i nade, ponekad vrlo dug period čekanja na isplatu honorara. Toliko o tome koliko se u ovoj “zemlji znanja” poštuju ljudi koji kruh svagdašnji zaista pokušavaju zaslužiti svojim znanjem.

Dopustite mi ovdje spomenuti nešto što bi pridonijelo barem sitnom financijskom probitku kako prevoditelja tako i pisaca. Još je davne 2003. godine donesena i potpisana odluka prema kojoj bi nam pripao poneki novčić od svake posudbe knjige na kojoj smo radili, posudbe knjiga iz gradskih i javnih knjižnica. Sve do danas se to odgađa. Navodno sada postoje osigurana dva milijuna kuna no već sami sebi izgledamo poput sulude sekte koja zna da negdje postoji božanstvo koje bi im moglo pomoći, no nikako da se ukaže ili pokaže barem neki znak svojeg postojanja.

– Hrvatska će biti zemlja gost na sajmu dječjih knjiga u Bologni 2015. godine. Očekujete li poziv za put u Bolognu?

– Ha, ha. ha, čini mi se da će ova pitanja dati našem razgovoru vraški mračan ton. Naravno da ne očekujem. Evo vam primjer: Imala sam čast 2012.godine biti upisana na takozvanu Časnu listu pisaca IBBY, što je jedna od najprestižnijih međunarodnih nagrada za književnike koji pišu za djecu i mlade. Te godine je dodjela bila u Londonu. Nikome nije palo na pamet ni odigrati sa mnom onaj omiljeni igrokaz dobroodgojenih siromaha, znate ono kad nadležni znaju da autor nema novaca za London, a autor zna da nadležni nemaju otkud platiti vaš put u London, ali je ipak autor pozvan na kavu i razgovor u kojem mu se pristojno ponudi financijska pripomoć za to putovanje, a autor pristojno odbije rekavši da ionako ne bi mogao ići. To nikoga ne košta ni kune, ali se kasnije obje strane bolje osjećaju.
Kad je riječ o sajmu u Bolonji onda ne govorimo samo o besparici i nedostatku manira nego je naglasak na nečem još gorem. Sajam u Bolonji je najveći svjetski sajam dječje knjige. Hrvatska je tamo već godinama prisutna i to prvenstveno zahvaljući entuzijazmu nekih mojih kolega. Tu želim posebno istaknuti udrugu Hrvatska dječja knjiga odnosno Kašmira Huseinovića i Andreu Peterlik Huseinović koji su, bez obzira na brojne poteškoće, tijekom svih tih godina bdjeli ne samo nad golim opstankom našeg štanda u Bolonji nego su dali i golem doprinos da za nas čuju i oni koji nisu posjetili štand. I sada počinje ružan dio priče. Sljedeće godine, dakle 2015., Hrvatska je u Bolonji zemlja-partner, a to zahtijeva dodatne pripreme i trud. Zato je bilo nužno odlučiti tko će biti nositelj cijelog tog nama tako važnog projekta. Pa je Ministarstvo kulture formiralo povjerenstvo koje treba odabrati tog nositelja projekta. Aplicirali su mnogi. Većina autora i ilustratora se udružila u Grupaciju dječje knjige ( u kojoj je i Kašmir sa svojom Hrvatskom Dječjom knjigom, pa Knjiga u centru pa Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade i mnogi drugi, koji su svi objedinili svoje zamisli u jedan zajednički program). Glatko smo odbijeni jer nam program navodno nije dovoljno dobar, a pogotovo je loša ideja o angažiranju mladih umjetnika s Akademije (naravno, zašto bismo pružili priliku mladima i nadarenima, jer valjda je normalno ostaviti ih da ostare čekajući svoju priliku!).

Nisam bila izravno involvirana pa priču znam “iz druge ruke”. Za nositelja projekta odabrano je Hrvatsko dizajnersko društvo. To je već samo po sebi smiješno jer se radi o sajmu jedne struke o kojoj dizajneri nemaju pojma. Ono što nije nimalo smiješno jest činjenica (tako mi je rečeno) da je u žiriju koji nas je odbio sjedila i visokopozicionirana članica Hrvatskog dizajnerskog društva!!! U normalnim zemljama to bi se zvalo sukob interesa ili nedopustivo pogodovanje. Kod nas se šuti, a kasnije će se vjerojatno spominjati kao zapanjujuća koincidencija. Osobno sam sretna i ponosna što Hrvatska ima svoje društvo dizajnera, no ne mislim da im treba dati ingerencije nositelja cijelog projekta jer u ovom slučaju njihova kompetencija i poznavanja struke ne ide dalje od aranžiranja štanda. Naravno da pisci i ilustratori neće dopustiti da ih ovakva smiješna odluka zaustavi, ali pogledajte koliko vremena, živaca i energije svi gubimo. I da se vratim na vaše pitanje: Ne, ne očekujem poziv za Bolonju, barem ne poziv od Hrvatskog dizajnerskog društva.

– Generacije i generacije sjećaju se velikana literature za djecu kao što su to Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Branko Čopić, Vesna Parun, Ivan Kušan… Zašto su onda današnji dječji pisci u svojevrsnom javnom i financijskom zapećku?

– Ovo je vrlo važna tema pa ne želim gubiti vrijeme govoreći o novcu. Temu financijskog zapećka apsolvirala bih izjavom kako je to zato što ovisimo o ljudima čiji popis knjiga koje su pročitali komotno stane na poleđinu njihove posjetnice. Dobro, možda čak i na štop svjetlo njihovog audija. Javni zapećak je ono o čemu treba govoriti. Ponekad me prestraši pomisao kako je sve, od javnih medija do školskih kurikuluma, upregnuto u zajednički cilj proizvodnje nacije kretena. I nije samo u Hrvatskoj tako. U dnevnim tiskovinama vijesti iz kulture zauzimaju prostor koliko i jedna ili dvije najskromnije osmrtnice pa se stiče utisak kako se ništa ne događa.

S televizijom je još gore. Neštedimice se troše minute i sati na vijesti o “poznatima” za koje nitko pametan nije nikada čuo. HRT nas obogaćuje emisijom u kojoj tri posve zbunjujuća lika javno komentiraju odjeću cure bivšeg dečka neke ocvale starlete ili ocjenjuju kako je odjevena supruga nekog nogometaša. Vijesti iz kulture možemo vidjeti u sitnim satima i u “Pola ure kulture”. U to malo vremena još manje otpada na književnost, a još manje na književnost namijenjenu djeci. Ne sjećam se kada sam na TV čula recenziju neke nove knjige za djecu. Nema ih ni u tiskovinama, osim u stručnim časopisima za koje većina roditelja nije ni čula a kamoli ih vidjela i pročitala.

Čitanje knjiga je navika koja se, kao gotovo sve navike, stječe prvenstveno u roditeljskom domu. Ako je djetetu uvijek dostupna ma kako skromna biblioteka s omiljenim knjigama, ako vidi reditelje kako čitaju, ako se itko potrudi i ponudi djetetu osjetiti slast čitanja, onda će ono čitati. To nije u uskoj vezi ni s imovinskim stanjem roditelja niti je bitno živjeti u raskošnoj velegradskoj aveniji. Neću zaboraviti djevojčicu iz područne škole nedaleko Siska koja je u jednoj školskoj godini pročitala gomilu knjiga i kad sam je upitala kako zaboga sve to stigne pročitati, odgovorila je: “Krave su mirne”.

U vašem pitanju spominjete poznata imena. Mislim da današnji dječji pisci nisu lošiji, nego je potrebno vrijeme. Sadašnje pisce čitaju sadašnja djeca i tek kad ona odrastu vidjet će se tko je na njima ostavio nekog traga. Ne sanjam o tome da postanem čuveno ime. I ne pišem pod izlikom kako želim zabaviti djecu jer se ona znaju sasvim lijepo zabaviti i bez mene. Ja sam ambicioznija. Pišem jer želim djecu potaknuti na razmišljanje, pomoći im pri formiranju njihovih stavova i pri donošenja odluka što je u životu bitno, a što nije. Moj cilj će biti ispunjen i onda ako samo jedno dijete jednoga dana izjavi kako svaka čast domovinama, ali za njega je cijeli svijet njegov dom i ljude svih boja i zanimanja može prihvatiti kao svoju braću. I kako podjela na mi i oni nije zadana državnim granicama, bojom kože ili računom u banci, nego smo mi svi oni koju mogu voljeti, žudjeti za novim spoznajama, suosjećati i radovati se jednom boljem svijetu, a oni su svi koji to ne mogu ili ne žele. Ako pomognem da se to dogodi u glavi ma i jednog djeteta, to će biti moja slava i moj spomenik.