Piše: Stjepo Martinović
Domenico Sorgo samo jednom je u životu, i to potkraj dugih svojih ljeta, napustio mjesto na koje bješe smješten u imaginaciji vlastele kojoj je pripadao, a i pučana koji su ga – kao višekratnoga kneza, suca i poklisara Republike Svetoga Vlaha – dobro poznavali sve od onih godina otkako se iz povučena i uvijek nekako sjetna, više knjizi i molitvi negoli mladenačkim obijestima posvećena momka prometnuo u jednako mučaljiva muškarca, ali plemenitaša odrješita i ustrajna u svakom pothvatu, a navlastito neumorna u nastojanjima radi općega dobra… a kad se to zbilo, u prvi je mah samo on znao da je taj njegov iskorak – puki privid bio. Jer, u očima Dubrovčana – nakon povratka s hodočašća u daleki Santiago de Compostela – nikako više nije mogao natrag u okvir u kakvom su ga dotada doživljavali, u njihovom poimanju otada mu nepriličan i tijesan, budući da nitko od njih, a ni bilo tko iz cijeloga kraja od Kotora do Drijeva, nije na putu iskušenja radi oprosta grijeha stigao dalje od Loreta… pa i tamo su dubrovački i bokeljski pomorci, svećenici i trgovci, hodočastili uglavnom jer je Santuario della Santa Casa svega dvanaestak milja od Ancone, lučkoga grada u kojem su poslom boravili često, ponekad i mjesecima, nerijetko i ne znajući čime bi prekratili dan.
Naime, gospar Dominko – kako su ga prijatelji zvali – jedini je bio savršeno svjestan neshvatljive mu i uznemirujuće istine da se u njegovoj duši ništa dogodilo nije… niti očekivano uzbuđenje pri dolasku u znamenito galicijsko proštenište, ni osobit zanos za dugih sati molitve u golemoj i čudesno kićenoj katedrali Svetoga Jakova, a ni vrućina u duši tijekom iscrpnih razgovora s hodočasnicima iz cijele Europe, s kojima je dijelio trpezu i konak u znamenitom svratištu Hostal de los Reios Católicos, što su ga 1492. dali sagraditi Izabela Kastiljska i Fernando Aragonski… ponajmanje pak – u trenu kad je u Burgosu objesio oko vrata posvećenu jakovsku kapicu i oslonio se na pelegrinski štap – išta nalik egzaltaciji o kakvoj je čitao u zapisima vjernika koji su nekoć kročili hodočasničkim putima prema mjestu na kojem da je 814. godine mjesni uglednik Theodomir našao nagorjele kosti svetoga Jakova Velikog…
Dominko Sorgo u osobitoj se tjeskobi, još za dugotrajnoga i vrlo zamornog povratka poštanskom kočijom do Valencije, pa otamo brodom do Genove… pa opet zaprežnim kolima do Venecije, te drugim brodom prema Zadru… na kraju, karakom braće Pletikosić do Gruža i barkom preko zaljeva do praga obiteljskoga dvorca na Lapadu… pitao što li će reći velečasnomu Antunu Dragoviću, kako će svom ispovjedniku – koji ga je i ohrabrio da se zaputi po duhovnu utjehu i ohrabrenje tako daleko od poznatoga mu svijeta… štoviše, da pješice prijeđe dionicu hodočasničkog puta, poznatog kao camino de Santiago, od Pamplone do galicijskog svetišta, u beskrajnoj koloni kročeći i zazive Svetom Jakovu pojeći sa stotinama hodočasnika iz cijele Europe… svjetinom s kakvom u nekoj običnoj prigodi ni u istu tavernu ne bi zašao – priznati da je išao uzalud… kako, ne iskusivši ni najneznatnijeg ushita, zacijelo nije ikakvu milost Gospodinu po preporuci svetoga Jakova zaslužio, pa niti stekao… a time ni potpore Svevišnjega smirivanju kontroverze koja mu je dušu razdirala sve od praga njegovih zrelih godina: nepomirljivoga sraza dvaju tabora dubrovačkoga plemstva, sorboneza i salamankeza, među kojima je skupina neopredijeljenih bila premalena i sastavljena od ljudi mahom preslaba značaja i utjecaja da bi prigušila strasti… premda je i njegova casata, iznimno bogata i moćna, još voljom pokojnoga mu oca bila u tomu marginaliziranom jatu.
„I ništa… veliš?!“ gotovo ga je glasno, u nemalom čudu, upitao velečasni Dragović, kad mu je vlastelin… šapatom, kako se za ispovijedi i priliči, otkrio svoju neobičnu muku. „Ne znam što bih ti rekao… osim da oltaru Svetog Jakova vjerojatno nisi pristupio čista srca… misli nepomućene nečim nespojivim s izlaskom pred kamenu škrinju sa svečevim pepelom.“
„Ma, ni govora, prijatelju…“ Sorgo će pomalo se pobunivši, premda i nadalje jedva čujnim glasom, a osjećajući silno olakšanje nakon što je prve riječi priznanja jedva protisnuo između Scile snebivanja nad nimalo očekivanom ravnodušnošću i Haribde nelagode u duši što ju je nosio sve od trenutka izostalog uzbuđenja u Santiagu… dok je, u isti mah, njegovim umom prostrujala jeka svećenikovih riječi o vjerojatno nečistu srcu i mislima pomućenim nečim nespojivim s izlaskom pred svečeg sarkofag – jer je zazvala odjek kazivanja onoga katalonskog isposnika koji mu je, za noćenja u Leónu, silno uzburkao dušu dramatičnom storijom o biskupu Priscilijanu, prvom karizmatiku kojeg su kršćanski prelati izopćili i dali smaknuti, proglasivši ga heretikom koji se odaje crnoj magiji, orgijama sa sljedbenicama i pogubi manihejskog nauka.
„Meni se ne nadaje drugo,“ svećenik će jednako preglasno, kao da i nije u ispovjedaonici, a sugovornik mu, skrušeno klečeći, s druge strane svilene koltrine boje vina izvezene zlatnim križićima. „Nije moguće da krštena duša tamo ostane ravnodušna… hladna i uskraćenog blagoslova… navlastito nakon toliko dana na putu, sveudilj s mišlju o dolasku na tako znamenito žrtveno mjesto.“
„Eto, ne znam kako ni zašto… ali nikakva me vrućica ne bješe obuzela… a niti mi se u grlu steglo kao kad uđem na večernju u Svetoga Vlaha ili ovamo… u Svetoga Spasa,“ Domenico Sorgo priznao je sada već posve ravnodušno… kao da otkriva pojedinosti o prijestupu za koji mu je kazna već odmjerena, i to manja od očekivane, pa da odsad o njemu i danima razglaba, nikakva mu se grižnja pri duši javiti neće… a prihvaćajući ono što mu se, kao razorna sumnja, javilo na tragu Katalončeve pripovijesti: da zemni ostaci nađeni 814. na zaravni povrh brijega u galicijskoj zavali ustvari nijesu Jakovljevi, nego nepobitno Priscilijanovi… zakopani ondje potajno, nakon što je biskup od Ávile 385. godine u Trieru pogubljen zajedno sa šestoricom ustrajnih sljedbenika.
„E… slaba je vjera u tebe, moj gosparu i dragi prijatelju!“ gorko će don Antun. „Šteta truda i vremena… dok novca, sve da ti ga i manjka, ionako nikada nije, jer svaka spoznaja košta. Više bi Gospodinu našem ugodio da si tih osam tjedana nadzirao branje maslina na Šipanu, pa našoj ubožnici darovao mijeh ili dva ulja. ‘Ajde s milim Bogom, da te ne vidim… bezvjerniče!“
„Kako mi to možeš reć’?“ zapanji se gospar, više povrijeđen kao čeljade neupitne pobožnosti, negoli uzrujan time što je njegov ispovjednik bjelodano prešao neuhvatljivu među što dijeli slobode koje si dopušta zaštićen njihovim dugogodišnjim prijateljstvom i obzire svećenika nezaštićenog nekim izuzetnim položajem spram vlastelina koji osobit status itekako uživa. „Da bezvjernik!…“
„Nego što si?! Da te sad pričestim, hostiju bi k’o beškotin zgrizao… Nema u tvom srcu skrušenosti, dragi prijatelju… Shvati kako hoćeš, možeš me se i odreći, ali ću ti kazati da se ne čudim što ti se nije ni u Santiagu razbudila. Ako ti je duša toliko studena da nije sva ustreptala čim si u daljini ugledao tornjeve hrama Jakovljevoga, ne bi ti se ganuće javilo taman da si cijeli put prevalio ničice se po tlu bacajući!“
Rekavši to, don Antun Dragović ljutito je odmahnuo rukom i istodobno glasno otpuhnuo, kao da zloduha Sorgove bezbožnosti istjeruje iz posvećenog prostora zavjetnoga hrama, te izašao iz ispovjedaonice i krenuo žurnim korakom put sakristije – i ne svrativši pogled na ojađenoga i silno uznemirenog gospara. Ovaj, zbunjeno gnječeći crnu baskijsku kapu txano kupljenu na sajmu pred znamenitim benediktinskim samostanom u Santo Domingu de Silos, polako je ustao s klecala, zastao – koliko traje treptaj oka – praznog pogleda uperenog u oltarnu sliku Uzašašća Kristova… nije to bilo ni nalik nijemoj molbi da ga Sin Božji – ozaren uzbudljivom plemenitošću u renesansnom viđenju urbinskoga slikara Pier-Antonija Palmerinija – pomiluje, kad mu već njegov sluga na zemlji nije izrekao oprosta ni kazne pokore… a potom se prekrižio, ne okrenuvši se prema žišku nad kamenim stolom koji svjedoči Božju nazočnost u svetištu, te krenuo prema izlazu – odjednom ravnodušan kao i dva mjeseca ranije, kad je napuštao katedralu Svetoga Jakova podignutu na mjestu za koje neki drže da je dobilo ime po latinskomu Campus stellae, Zvjezdano polje, jer da je neko blještavo nebesko tijelo vodilo Theodomira do počivališta svečevih potajno zakopanih kostiju, a drugi po izrazu Composita tella, što na luzitanskomu romanskom znači grobište… a što bi prije moglo tako biti, jer su ondje nađeni mnogobrojni relikti pradavnoga keltskog ukopišta i kultnoga mjesta. Naime, prastanovnici tog dijela Iberijskog poluotoka vjerovali su da je posljednja udolina pred stjenovitom oceanskom obalom mjesto oproštaja duša koje spasu preko mora hrle od onih koje, ne zasluživši milosti bogova, u njoj zauvijek ostaju…
Pred Andrijićevom crkvom, gornjim dijelom pročelja od vrničkog vapnenca obasjanom niskim suncem ranoga kasnojesenskog popodneva, tako da se studeno i blijedo svjetlo odbijalo prema obližnjoj velikoj Onofrijevoj česmi, pretvarajući curke vode iz râljā kamenih lavova u niske srebrenih kapi, zastao je minutu-dvije, tonući u sve veću zbunjenost takvim ishodom ispovijedi, te se potom zaputio prema bratovom domu u Širokoj ulici… ni najmanje svjestan aure u očima sugrađana što je oko njega titrala dok je kročio Stradunom pozdravljajući rijetke namjernike nijemim naklonom, a zaokupljen iznenadnom mišlju kako njegova bešćutnost spram tako dirljivog poticaja, kao što je hodočašće jednom od najglasovitijih svetih odredišta u zapadnom svijetu, nije više samo stvar njegove tjeskobe i sumnje što joj nije znao razrješenja, nego i temeljite usplahirenosti ispovjednika njegove obitelji don Antuna Dragovića… koji o njoj može jednako šutjeti, kao i progovoriti, jer ga nedovršena ispovijed ne obvezuje na čuvanje bilo kakve tajne… baš kao da ga je o izostanku pobožne radosti izvijestio pri susretu na mulu u portu ili za bankom u konobi…
Sedam je dana Domenico Sorgo nosio zebnju u grudima, studenu poput siječanjskoga leda i težu od olova, a onda je iznenada o njoj progovorio… premda ne osjetivši ni najmanjeg olakšanja; nije da ga je zet Marino Ghetaldi, česti i omiljeni pratilac za predvečernje šetnje prostranim i bogato nasađenim parkom oko lapadske palače, i tada išta upitao, nego je, kad su zastali kraj fontane s alegorijskim likovima muza i satira, on sâm tiho izustio:
„Znaš… zaludu sve.“
„A što?“ Marino će i ne sluteći što mu je na umu tastu i najdražem članu obiju velikih orođenih casata.
„Hodočašće… kao da me Bog kaznio što sam se bahatio… otišao onamo kamo me On nije slao, preuzevši misiju u koju me On nije uputio,“ priznao je gospar Dominko nemjerljivo lakše negoli don Antunu Dragoviću, te nastavio jednako proste duše: „Nikakva ganuća, ni najmanjeg drhtaja u biću… kao da sam, poput jedva zainteresirana namjernika, zašao u hram nekakve posve mi strane vjere, a ne u svetište što mi se… godinama dok sam o njemu razmišljao i ne sluteći da će se jednom stvoriti razlozi da budem morao onamo… činilo poput točke u kojoj jadno ovozemaljsko čeljade obasjava svjetlost vrhunaravne istine… gdje se na hodočasnika slijeva slap spoznaje… gdje mu Svevišnji pruža prst kao Adamu na Michelangelovoj fresci Stvaranje čovjeka u Sikstinskoj kapeli.“
„Hm… da previše očekivao?“ Ghetaldi će nemalo začuđen onim što je čuo. „Znaš… posve je prirodno da budemo lišeni onoga što zapravo nije moguće, a što u našoj uobrazilji, u našim očekivanjima… nabuja srazmjerno trajanju i snazi žudnje.“
„Ah, ti i tvoje zdravorazumske pretpostavke! Nije ti to algebra ni geometrija, fizika ni optika… u kojima si tako učen, prijatelju dragi. Nema u stvarima vjere… zanosa, čuvstava… matematike… ničega njom objašnjivoga.“
„I ne mislim da ima, ali i misao… predodžba o nečemu… poznaje stanovitu mjeru, nekakvu iskustvenu kvantifikaciju, kao i pretakanje količine, kvantitete, u novu svojstvenost, kvalitetu… i obratno… barem na razini našega dojma, ne čini li ti se?“
„Valjda… ali me time nećeš utješiti,“ Sorgo će zdvojno. „Znaš, da mi je netko rekao kako ću doživjeti jedino putovanje nalik onima na koja se upućuju dokoni mletački, njemački ili francuski grofovi… bez duhovne dimenzije… nikako ne bih išao, premda je novac posljednje za čim bih požalio… što malo tko zna bolje od tebe.“
„Razumijem te…“ suosjećajno će Marino Ghetaldi, naoko prečuvši ono o njegovom poznavanju tastove široke ruke, jer nijedan od njih nikad nije spomenuo svojedobne izdašne pozajmice gospara Dominka mladom učenjaku, što su ih, kad je ovaj po povratku u Grad preuzeo dobro plaćenu dužnost nadzornika trgovine vunom i oženio vlastelinovu nelijepu kćer, obojica ‘smetnuli s uma’. „Ono što je izvan naše moći očito ne možemo uračunati niti kao vjerojatno, a kamoli kao izvjesno, neizbježno moguće… Znaš, ja na hodočašću nikada nijesam bio, a niti ću. Meni na takvim mjestima vjerničko mnoštvo, sve te rasplakane babetine, kljasti i ubogi, razbojnici u ispraznom ufanju u oprost grijeha, licemjerni velikaši koji bi da kupe i mjesto u raju, prosjaci i prodavači bezvrijednih drangulija, džepari i lažni paćenici… a nadasve popovi koji samo zbrajaju elemozinu i utržak od indulgencija… posve razaraju doživljaj. Ni moliti skrušeno i iskreno ne mogu osim posve sâm, u hramu u kojemu se genius loci… nazočnost Gospodinova… osjeti čim mu prag prijeđeš, u onomu u kojem arhitektura i ukrasi svojom jednostavnošću potiču koncentraciju… primjerice Santa Maria del Mar, u Barceloni… dočim crkve u kojima se uresi… raskošne slike, namještaj u duborezu, golemi skupocjeni svijećnjaci… nameću kao barijera između oka i duše meni su jedino znamenitosti za pûko razgledavanje, bez imalo uzbuđenja, nikako hramovi…“
„Daleko li ode, dragi zete! Po tebi, ja nijesam iskusio ništa duhovno, izvan lažljivih ljudskih osjetila, jer kitnjasta galicijska arhitektura… obilje svetačkih slika, kipova i zavjetnih darova… a nadasve stotine voštanica koje to silno blago oblijevaju treperavim svjetlom nalik onomu rujanskoga sunca… ruši usredotočenost u labilna vjernika poput mene?“ Dominko Sorgo će zastavši pritežući krila dolame uz grudi, jer je sa zalaskom sunca za mrki stožac Svete Petke naglo nestajalo i one skromne topline vedroga prosinačkog popodneva.
„Nije baš tako jednostavno… banalno… ali, nekog razloga mora biti… A, jesi li se ti, dragi taste i prijatelju, tamo zaputio valjano pripremljen… posve načistu s tim da postoji u tvojoj duši neprijeporna potreba, nešto poput ultimativnog naloga, da kreneš… ili si, ako jesi uopće o tom duboko promišljao, vjerovao kako će se ti nadahnuće samo po sebi razgorjeti… da će ti se objaviti čim skrušeno kročiš hodočasničkim stazama?“ Marino Ghetaldi upitao je kao da mu je takva pomisao posve slučajno zatitrala na umu, postavši svjestan njezine težine tek pošto ju je izrekao.
„Dobro ti je to pitanje, zete… prâvō! Samo što ja danas, kao ni bilo kojega trena prije polaska… pa ni cijelim putom, čak ni za onih dugih sati nasamo s vlastitim mislima za plovidbe do Venecije… potom od Genove do Barcelone… za vožnje karocom i dugih dana u sedlu… nijesam uspijevao doći do odgovora na tu dvojbu,“ gospar Sorgo po prvi se put sastao s tom spoznajom, otkrivajući je mladom prijatelju i mužu njegove ljubimice Marije nevoljko kao da u isti mah priznaje kako mu je taština, a ne iskren vjernički zanos, bila jedini poticaj da krene na put naporan i dug, a nadasve skup… premda mu nitko u obitelji nije poradi toga nemalog troška prigovorio. „Eto, zaista ne mogu reći da sam se onamo zaputio jer je moja duša vapila za smirenjem u ozračju prošteništa u moć kojega bi samo teški huljitelj posumnjat’ mogao… dok… ali, tebi jedinomu… mogu priznati da mi se na putu dogodilo nešto čudno, a zapravo možda i suđeno, što je moje uvjerenje nagrizlo poput sumnje što se ne dade isprati nikakvim nijekanjem… kao i da glavni moj razlog ne bješe duhovne prirode…“
„Nego?!“ Ghetaldi će gotovo preneražen, silno iznenađen potonjim… gotovo do ruba straha od onoga što će mu tast otkriti.
„Ti znaš… jer smo bezbroj puta o tom razgovarali… koliko je nemira u mojem biću donio taj zlosretni sraz sorboneza i salamankeza… premda se naša casata od samoga Gondolinog umorstva odbila svrstati u ijedan tabor.“
„Znam, dobri moj taste…“ reče Marino Ghetaldi s neskrivenom gorčinom; jer, premda je te 1608. godine najstrašnije razdoblje sukoba dubrovačkih plemenitaških obitelji i njihovih saveza bilo na zalasku, budući da karte moći i utjecaja sukobljenih klanova bjehu korjenito ispremiješane, a on sâm veći dio tih gorkih godina proživio daleko, putujući, studirajući i znanstveničku slavu stječući od Italije i Njemačke do Engleske i Francuske, ta žestoka kontroverza bješe bacila tešku sjenu na svaku plemenitašku casatu i odnose među suparničkim skupinama zakrvila za sva preostala stoljeća Republike Svetoga Vlaha. „Odista, ako je itko svim silama nastojao primiriti strasti i suzbiti neprijateljstva… onda si ti to činio, jednako mudrošću svojom i staloženošću, kao i žestinom kad bi ustajao u obranu našega jedinstva kao zaloga zaštite temeljnih interesa i opstanka Republike.“
„Jesam… uzalud… baš kao što sam se utaman uzdao i da bih od Svetog Jakova sućut isprosio i milost zaslužio, svojim ga poniznim molitvama i milodarima ckrvi njegovoj privolio da uzvrati mírom ovomu Gradu i razborom ljudima njegovim,“ Dominko Sorgo će poluglasno, manje ojađeno, a više rezignirano… kao onaj tko nije samo svjestan promašenosti svoga jučerašnjeg nauma, nego obeshrabren i sanjati o sutrašnjemu, a kamoli razmatrati argumente o njegovoj možebitnoj opravdanosti.
„A… da ti nije upravo ta zdušna žudnja da Sveti Jakov prosvijetli um našim ljudima i uputi ih staloženosti i pomirbi zamaglila bît molitve?… Omela ti usredotočenost na čin hodočašća, poput strepnje što skrušenost potire?“ Ghetaldi će stišavši glas baš poput tasta, pa ih je neka grbava starica koja je – s naporom se poštapajući prolazila stazom uz more, zastajkujući na nogama slaba – u nekom trenu ošinula studenim okom podozrenja kao urotnike koji, došaptavajući se na njoj nerazumljivoj raguzinskoj talijanštini, zlo nekakvo snuju.
„Zete moj voljeni… i prijatelju, sve je moguće… i posve beskorisno, uprav’ kao i kajanje za mladenačke grijehe što su nam, u nekomu davnom trenu, silnu radost donijeli. Ma je meni odsada s tim živjeti, kročit’ pod suncem s bremenom spoznaje da me je Sveti Jakov odbio, uskratio mi svoj zagovor u Svevišnjega… da me nije udostojio ni prošene milosti, niti osjećaja da me je prepoznao u mnoštvu hodočasničkom. Iskreno, potonje me najviše i boli… kao da mi je naglas rekao: Ne bješe ti iz takve daljine potegnuti, Dubrovčanine, jer nema za tebe mjesta u oku mojemu! Ali, sklon sam nekako pomisli da je to u vezi s onim drugim što sam ti nakanio otkriti…“
„Da?“ Ghetaldi se prisjetio kako mu je tast spomenuo nekakav događaj što da mu je srce sumnjom prožeo.
„Znaš, taj neobičan čovjek… isposnik i pustinjak iz Figueresa, s kojim sam gotovo cijele noći razgovarao u prenoćištu u Leónu, reče mi da je u gudurama Alt Emporde i danas živ Priscilijanov nauk, da se njegova asketska sljedba potajice održava i propovijeda ono što oni nazivaju vjenčanjem s Bogom, a slijedeći riječ svetoga Pavla Apostola Korinćanima da je svatko od nas, u svojemu biću, Hram Gospodinov…“
„Čuo sam i ja za Priscilijanovu šizmu, ali i da je iskorijenjena još potkraj šestoga stoljeća,“ iznenađeno će Marino Ghetaldi.
„Eto nije… u što nemam razloga ne vjerovati, jer isposništvo, uzdržavanje od putenosti i hedonističkih užitaka, a nadasve misterij što ga pronosi karizmatičan heretik, stoljećima privlači produhovljene ljude koji se odricanjem pročišćavaju da bi u vjeri našli utjehu… skrovito utočište u bijegu pred licemjerjem klera i manjkom morala u onih koji se predstavljaju kao čuvari na kršćanstvu utemeljenoga društvenog poretka… Zar pape redom, sve od Damasusa, koji je Priscilijana osudio i izopćio posluživši se svjedočenjima biskupā Cordobe i Méride, ozlojeđenih i jalnih budući da ih je Priscilijan nadmašio u propovijedima i okupljanju mnoštva, pa do naših suvremenika, sustavno ne zamagljuju Pavlovu poruku, potiru njegovu spoznaju da nema veličanstvenijega hrama od onoga u ljudskom biću…? Dakako, njihovo je zatvaranje obreda među crkvene zidove ponajprije stvar utilitarnosti i manipulacije, a tek potom… ako uopće… odraz htijenja da se pastva u vjeri učvrsti sudioništvom u ritualima, bratimljenjem u Gospodu.“
„Nesumnjivo, premda loše prođu oni koji o tom glasno i javno prozbore.“
„Tako je… nažalost. Ali, kako mi je kazao onaj redovnik… a vrstan poznavatelj zbivanja u ranim stoljećima kršćanstva na prostorima južne Francuske, Španjolske i Portugala, jer da je čitao kronike rimskog povjesničara Sulpicija Severa, Priscilijanovog suvremenika, heretikova je vjerodostojnost takva bila da je, osim biskupa Instancija i Saluana, koji su mu rano prišli, na sinodi u Saragossi 380. godine… a na koju njemu zabraniše pristup… na njegovu stranu prešao i Hygin iz Cordobe, jedan od onih čijim se pritužbama papa poslužio da ga prokune i izopći kao propovjednika askeze, ravnopravnosti žena i muškaraca pred Bogom, pa stoga i u molitvi, te povratka izvornim istinama Knjige… Eto, stoga da su potkraj osmoga i početkom devetoga vijeka, kad je, zbog ratova, bijede i beznađa u godinama maurske najezde zaprijetilo novo razbuktavanje Priscilijanove sljedbe, galicijski crkveni oci heretikove posmrtne ostatke proglasili Jakovljevima i silan trud uložili u širenje slave novoga prošteništa.“
„Nije nemoguće. Crkva oduvijek poseže za čudima ondje i onda kada se ojađena sirotinja, pritisnuta nepravdom i osvajačevim nasiljem, utječe pomoći s neba… Ali, dragi i poštovani taste, nemoj olako pristati ni na pomisao da je ta čudna priča, koliko god vjerojatna, pomutila tvoju vjeru u svrhu hodočašća. Jer, tajnoviti su púti Gospodinovi, pa i oni svete čeljadi koja je, milošću Njegovom, moć preporuke stekla. Ja se stoga ne bih iznenadio kad bi ti se u nekomu budućem času objavilo da te je Sveti Jakov… ili Priscilijan… ipak zamijetio i čuo… da će uslišiti molitve tvoje. Kao što ti već rekoh, nikada nijesam ni pomislio ikamo hodočastiti… premda sam se, navlastito onih godina kada smo Marino Gozze i ja mahnito Europom lunjali, zatekao u blizini mnogih svetišta… indiferentan, pače odnoseći se s odbojnošću spram nekakvih posebnih osjećaja njima potaknutim… nekakvoga vjerskog ushita, ganuća… Ali, tim sam se više znao začuditi kada bi me, ponekad i nakon nekoliko godina, sustigao osjećaj da sam u nekom trenu bio ozaren nečijom osobitom milošću, darom, nadahnućem…“ priznao je Marino Ghetaldi, ne skrivajući u glasu prizvuk kojim je svjedočio kako se srami nekadašnje svoje oholosti i podrugljiva stajališta spram hodočasništva obojenog snažnim emocijama, do ruba egzaltacije, a nerijetko i onkraj njega.
„Može biti,“ Sorgo će u iskrenoj nevjerici. „Ali, molim te… nikom ni riječi o ovomu. Pogriješio sam što sam i velečasnom Dragoviću išta rekao.“
„Njegovo je da múči, ispovjedna se tajna drugom ni na mukama ne kazuje, zar ne?“
„Znam, ali… toliko sam ga razgnjevio priznanjem da me nije ni ispovjedio do kraja. Umjesto da mi kaže riječ utjehe ili pokoru odredi, bezbožnikom me nazvao i u bijesu odjurio put sakristije.“
„Zaista?! Pa, što mu je bilo… zar je zaboravio čiji hljeb jede?“ Ghetaldi se jednako iznenadio i uzrujao svećenikovom čudnovatom gestom.
„Ne znam… Rekao bih da je izostanak mog uzbuđenja osjetio i kao svoj poraz, jer me je godinama ustrajno nagovarao da odem, premda mu nijesam otkrio kako mi nijesu samo razlozi duše na umu, nego i nastojanje za pridobivanjem milosti Svetoga Jakova radi míra među vlastelom. Jasno, o svemu što sam čuo od onoga katalonskog pustinjaka, nesumnjivo Priscilijanovog sljedbenika koji je zapravo hodočastio posljednjem počivalištu praha heretikovoga, te stoga i bio u ognju mističnog zanosa što ga ja nikad neću upoznati… nijesam mu ni riječi rekao. Još bi me napao da sam srce otvorio otpadništvu što je začetnika mu i najustrajnije sljedbenike, a bješe među njima i glasoviti pjesnik Latronijan, obezglavljenja stajalo!“
„Hm… uzdajmo se da neće nikomu reć’… premda, i sam znaš da su fratri i popovi izvor većine razornih glasina što prosti pûk, a često i plemstvo, uznemiruju. Čuo sam jednom u Mantovi dobro objašnjenje te njihove opake navade: lišeni brige za egzistenciju, ne mogu odoljeti najpogubnijem urodu dokolice: tračevima, ogovaranjima i spletkama… zabadanju nosa u tuđa posla… a od nezdrave znatiželje do podlijeganja smutljivosti korak je kraći od našega u ovoj sporoj šetnji.“
„Ima nečega u tomu, svakako.“
Nakon tih Sorgovih riječi, premda osjećajući da nije zadnja izrečena o tjeskobi hodočasnika koji je to bio samo tegobnim putovanjem u daleki Santiago de Compostela, a ne i duhovnim darovima kojima je ono trebalo uroditi, dvojica gospara krenuše prema saloči dvorca na južnoj obali Gruškog zaljeva, na koji je brzo padala studena koprena prosinačke večeri. Bura s Kantafiga prodirala je u dràgu sve jačim naletima, mreškajući dotada mirno morsko zrcalo i zaglušujući udarce batova i zvižduke blanja što su se dotada preko vode čuli iz smjera brodogradilištā na sjevernoj obali Gruške vale, sa strane zaljeva na kojoj ubrzo proplamsaše prvi ognjevi… rumeni znakovi obitavališta kalafatske i lučke sirotinje oko kojih će se uskoro obitelji okupiti za večernjim obrokom, molitvom, uobičajenim razgovorima… nerijetko prožetim pijanim pjêvom, neobuzdanim smijehom, prijeporom i kletvom.
Don Antun Dragović nije nikada bilo komu spomenuo Sorgovu prekinutu ispovijed, pa sve do vlastelinove smrti 1615. godine ničim nije bila okrznuta njegova slava jedinoga dubrovačkog hodočasnika u Santiago de Compostela – ni najmanji tračak sumnje u izostali blagoslov Svetoga Jakova pelegrinu iz dalekoga Grada na istočnoj jadranskoj obali nije bacio sjenu na njegovu auru bogobojažljivog putnika koji je vidio galicijsko proštenište gotovo na samomu sjeverozapadnom rubu Iberijskog poluotoka, na dan-dva jahanja od rta znakovitog imena Finisterre – kraj zemlje, kopna.
Ostarjeli svećenik posljednjom se prisjetio njegovim oporim riječima presječenoga vlastelinovog priznanja kada mu je posvećenom vodom poškropio bogato urešen lijes od crno lakiranoga čempresovog drva; pokojnikov zet Marino Ghetaldi, stojeći sa suprugom i ostalim članovima obiju obitelji s druge strane rake, u jednom mu je trenu uputio pogled koji je samo jedno značio: Sahranimo, s njegovim zemnim ostacima, i tajnu što ga je, teža od svakoga na ispovijedi priznatog i pokorom okajanoga grijeha, pritiskala sedam posljednjih godina njegovog života…
Naime, gospar Dominko – kako su ga prijatelji zvali – jedini je bio savršeno svjestan neshvatljive mu i uznemirujuće istine da se u njegovoj duši ništa dogodilo nije… niti očekivano uzbuđenje pri dolasku u znamenito galicijsko proštenište, ni osobit zanos za dugih sati molitve u golemoj i čudesno kićenoj katedrali Svetoga Jakova, a ni vrućina u duši tijekom iscrpnih razgovora s hodočasnicima iz cijele Europe, s kojima je dijelio trpezu i konak u znamenitom svratištu Hostal de los Reios Católicos, što su ga 1492. dali sagraditi Izabela Kastiljska i Fernando Aragonski… ponajmanje pak – u trenu kad je u Burgosu objesio oko vrata posvećenu jakovsku kapicu i oslonio se na pelegrinski štap – išta nalik egzaltaciji o kakvoj je čitao u zapisima vjernika koji su nekoć kročili hodočasničkim putima prema mjestu na kojem da je 814. godine mjesni uglednik Theodomir našao nagorjele kosti svetoga Jakova Velikog…
Dominko Sorgo u osobitoj se tjeskobi, još za dugotrajnoga i vrlo zamornog povratka poštanskom kočijom do Valencije, pa otamo brodom do Genove… pa opet zaprežnim kolima do Venecije, te drugim brodom prema Zadru… na kraju, karakom braće Pletikosić do Gruža i barkom preko zaljeva do praga obiteljskoga dvorca na Lapadu… pitao što li će reći velečasnomu Antunu Dragoviću, kako će svom ispovjedniku – koji ga je i ohrabrio da se zaputi po duhovnu utjehu i ohrabrenje tako daleko od poznatoga mu svijeta… štoviše, da pješice prijeđe dionicu hodočasničkog puta, poznatog kao camino de Santiago, od Pamplone do galicijskog svetišta, u beskrajnoj koloni kročeći i zazive Svetom Jakovu pojeći sa stotinama hodočasnika iz cijele Europe… svjetinom s kakvom u nekoj običnoj prigodi ni u istu tavernu ne bi zašao – priznati da je išao uzalud… kako, ne iskusivši ni najneznatnijeg ushita, zacijelo nije ikakvu milost Gospodinu po preporuci svetoga Jakova zaslužio, pa niti stekao… a time ni potpore Svevišnjega smirivanju kontroverze koja mu je dušu razdirala sve od praga njegovih zrelih godina: nepomirljivoga sraza dvaju tabora dubrovačkoga plemstva, sorboneza i salamankeza, među kojima je skupina neopredijeljenih bila premalena i sastavljena od ljudi mahom preslaba značaja i utjecaja da bi prigušila strasti… premda je i njegova casata, iznimno bogata i moćna, još voljom pokojnoga mu oca bila u tomu marginaliziranom jatu.
„I ništa… veliš?!“ gotovo ga je glasno, u nemalom čudu, upitao velečasni Dragović, kad mu je vlastelin… šapatom, kako se za ispovijedi i priliči, otkrio svoju neobičnu muku. „Ne znam što bih ti rekao… osim da oltaru Svetog Jakova vjerojatno nisi pristupio čista srca… misli nepomućene nečim nespojivim s izlaskom pred kamenu škrinju sa svečevim pepelom.“
„Ma, ni govora, prijatelju…“ Sorgo će pomalo se pobunivši, premda i nadalje jedva čujnim glasom, a osjećajući silno olakšanje nakon što je prve riječi priznanja jedva protisnuo između Scile snebivanja nad nimalo očekivanom ravnodušnošću i Haribde nelagode u duši što ju je nosio sve od trenutka izostalog uzbuđenja u Santiagu… dok je, u isti mah, njegovim umom prostrujala jeka svećenikovih riječi o vjerojatno nečistu srcu i mislima pomućenim nečim nespojivim s izlaskom pred svečeg sarkofag – jer je zazvala odjek kazivanja onoga katalonskog isposnika koji mu je, za noćenja u Leónu, silno uzburkao dušu dramatičnom storijom o biskupu Priscilijanu, prvom karizmatiku kojeg su kršćanski prelati izopćili i dali smaknuti, proglasivši ga heretikom koji se odaje crnoj magiji, orgijama sa sljedbenicama i pogubi manihejskog nauka.
„Meni se ne nadaje drugo,“ svećenik će jednako preglasno, kao da i nije u ispovjedaonici, a sugovornik mu, skrušeno klečeći, s druge strane svilene koltrine boje vina izvezene zlatnim križićima. „Nije moguće da krštena duša tamo ostane ravnodušna… hladna i uskraćenog blagoslova… navlastito nakon toliko dana na putu, sveudilj s mišlju o dolasku na tako znamenito žrtveno mjesto.“
„Eto, ne znam kako ni zašto… ali nikakva me vrućica ne bješe obuzela… a niti mi se u grlu steglo kao kad uđem na večernju u Svetoga Vlaha ili ovamo… u Svetoga Spasa,“ Domenico Sorgo priznao je sada već posve ravnodušno… kao da otkriva pojedinosti o prijestupu za koji mu je kazna već odmjerena, i to manja od očekivane, pa da odsad o njemu i danima razglaba, nikakva mu se grižnja pri duši javiti neće… a prihvaćajući ono što mu se, kao razorna sumnja, javilo na tragu Katalončeve pripovijesti: da zemni ostaci nađeni 814. na zaravni povrh brijega u galicijskoj zavali ustvari nijesu Jakovljevi, nego nepobitno Priscilijanovi… zakopani ondje potajno, nakon što je biskup od Ávile 385. godine u Trieru pogubljen zajedno sa šestoricom ustrajnih sljedbenika.
„E… slaba je vjera u tebe, moj gosparu i dragi prijatelju!“ gorko će don Antun. „Šteta truda i vremena… dok novca, sve da ti ga i manjka, ionako nikada nije, jer svaka spoznaja košta. Više bi Gospodinu našem ugodio da si tih osam tjedana nadzirao branje maslina na Šipanu, pa našoj ubožnici darovao mijeh ili dva ulja. ‘Ajde s milim Bogom, da te ne vidim… bezvjerniče!“
„Kako mi to možeš reć’?“ zapanji se gospar, više povrijeđen kao čeljade neupitne pobožnosti, negoli uzrujan time što je njegov ispovjednik bjelodano prešao neuhvatljivu među što dijeli slobode koje si dopušta zaštićen njihovim dugogodišnjim prijateljstvom i obzire svećenika nezaštićenog nekim izuzetnim položajem spram vlastelina koji osobit status itekako uživa. „Da bezvjernik!…“
„Nego što si?! Da te sad pričestim, hostiju bi k’o beškotin zgrizao… Nema u tvom srcu skrušenosti, dragi prijatelju… Shvati kako hoćeš, možeš me se i odreći, ali ću ti kazati da se ne čudim što ti se nije ni u Santiagu razbudila. Ako ti je duša toliko studena da nije sva ustreptala čim si u daljini ugledao tornjeve hrama Jakovljevoga, ne bi ti se ganuće javilo taman da si cijeli put prevalio ničice se po tlu bacajući!“
Rekavši to, don Antun Dragović ljutito je odmahnuo rukom i istodobno glasno otpuhnuo, kao da zloduha Sorgove bezbožnosti istjeruje iz posvećenog prostora zavjetnoga hrama, te izašao iz ispovjedaonice i krenuo žurnim korakom put sakristije – i ne svrativši pogled na ojađenoga i silno uznemirenog gospara. Ovaj, zbunjeno gnječeći crnu baskijsku kapu txano kupljenu na sajmu pred znamenitim benediktinskim samostanom u Santo Domingu de Silos, polako je ustao s klecala, zastao – koliko traje treptaj oka – praznog pogleda uperenog u oltarnu sliku Uzašašća Kristova… nije to bilo ni nalik nijemoj molbi da ga Sin Božji – ozaren uzbudljivom plemenitošću u renesansnom viđenju urbinskoga slikara Pier-Antonija Palmerinija – pomiluje, kad mu već njegov sluga na zemlji nije izrekao oprosta ni kazne pokore… a potom se prekrižio, ne okrenuvši se prema žišku nad kamenim stolom koji svjedoči Božju nazočnost u svetištu, te krenuo prema izlazu – odjednom ravnodušan kao i dva mjeseca ranije, kad je napuštao katedralu Svetoga Jakova podignutu na mjestu za koje neki drže da je dobilo ime po latinskomu Campus stellae, Zvjezdano polje, jer da je neko blještavo nebesko tijelo vodilo Theodomira do počivališta svečevih potajno zakopanih kostiju, a drugi po izrazu Composita tella, što na luzitanskomu romanskom znači grobište… a što bi prije moglo tako biti, jer su ondje nađeni mnogobrojni relikti pradavnoga keltskog ukopišta i kultnoga mjesta. Naime, prastanovnici tog dijela Iberijskog poluotoka vjerovali su da je posljednja udolina pred stjenovitom oceanskom obalom mjesto oproštaja duša koje spasu preko mora hrle od onih koje, ne zasluživši milosti bogova, u njoj zauvijek ostaju…
Pred Andrijićevom crkvom, gornjim dijelom pročelja od vrničkog vapnenca obasjanom niskim suncem ranoga kasnojesenskog popodneva, tako da se studeno i blijedo svjetlo odbijalo prema obližnjoj velikoj Onofrijevoj česmi, pretvarajući curke vode iz râljā kamenih lavova u niske srebrenih kapi, zastao je minutu-dvije, tonući u sve veću zbunjenost takvim ishodom ispovijedi, te se potom zaputio prema bratovom domu u Širokoj ulici… ni najmanje svjestan aure u očima sugrađana što je oko njega titrala dok je kročio Stradunom pozdravljajući rijetke namjernike nijemim naklonom, a zaokupljen iznenadnom mišlju kako njegova bešćutnost spram tako dirljivog poticaja, kao što je hodočašće jednom od najglasovitijih svetih odredišta u zapadnom svijetu, nije više samo stvar njegove tjeskobe i sumnje što joj nije znao razrješenja, nego i temeljite usplahirenosti ispovjednika njegove obitelji don Antuna Dragovića… koji o njoj može jednako šutjeti, kao i progovoriti, jer ga nedovršena ispovijed ne obvezuje na čuvanje bilo kakve tajne… baš kao da ga je o izostanku pobožne radosti izvijestio pri susretu na mulu u portu ili za bankom u konobi…
Sedam je dana Domenico Sorgo nosio zebnju u grudima, studenu poput siječanjskoga leda i težu od olova, a onda je iznenada o njoj progovorio… premda ne osjetivši ni najmanjeg olakšanja; nije da ga je zet Marino Ghetaldi, česti i omiljeni pratilac za predvečernje šetnje prostranim i bogato nasađenim parkom oko lapadske palače, i tada išta upitao, nego je, kad su zastali kraj fontane s alegorijskim likovima muza i satira, on sâm tiho izustio:
„Znaš… zaludu sve.“
„A što?“ Marino će i ne sluteći što mu je na umu tastu i najdražem članu obiju velikih orođenih casata.
„Hodočašće… kao da me Bog kaznio što sam se bahatio… otišao onamo kamo me On nije slao, preuzevši misiju u koju me On nije uputio,“ priznao je gospar Dominko nemjerljivo lakše negoli don Antunu Dragoviću, te nastavio jednako proste duše: „Nikakva ganuća, ni najmanjeg drhtaja u biću… kao da sam, poput jedva zainteresirana namjernika, zašao u hram nekakve posve mi strane vjere, a ne u svetište što mi se… godinama dok sam o njemu razmišljao i ne sluteći da će se jednom stvoriti razlozi da budem morao onamo… činilo poput točke u kojoj jadno ovozemaljsko čeljade obasjava svjetlost vrhunaravne istine… gdje se na hodočasnika slijeva slap spoznaje… gdje mu Svevišnji pruža prst kao Adamu na Michelangelovoj fresci Stvaranje čovjeka u Sikstinskoj kapeli.“
„Hm… da previše očekivao?“ Ghetaldi će nemalo začuđen onim što je čuo. „Znaš… posve je prirodno da budemo lišeni onoga što zapravo nije moguće, a što u našoj uobrazilji, u našim očekivanjima… nabuja srazmjerno trajanju i snazi žudnje.“
„Ah, ti i tvoje zdravorazumske pretpostavke! Nije ti to algebra ni geometrija, fizika ni optika… u kojima si tako učen, prijatelju dragi. Nema u stvarima vjere… zanosa, čuvstava… matematike… ničega njom objašnjivoga.“
„I ne mislim da ima, ali i misao… predodžba o nečemu… poznaje stanovitu mjeru, nekakvu iskustvenu kvantifikaciju, kao i pretakanje količine, kvantitete, u novu svojstvenost, kvalitetu… i obratno… barem na razini našega dojma, ne čini li ti se?“
„Valjda… ali me time nećeš utješiti,“ Sorgo će zdvojno. „Znaš, da mi je netko rekao kako ću doživjeti jedino putovanje nalik onima na koja se upućuju dokoni mletački, njemački ili francuski grofovi… bez duhovne dimenzije… nikako ne bih išao, premda je novac posljednje za čim bih požalio… što malo tko zna bolje od tebe.“
„Razumijem te…“ suosjećajno će Marino Ghetaldi, naoko prečuvši ono o njegovom poznavanju tastove široke ruke, jer nijedan od njih nikad nije spomenuo svojedobne izdašne pozajmice gospara Dominka mladom učenjaku, što su ih, kad je ovaj po povratku u Grad preuzeo dobro plaćenu dužnost nadzornika trgovine vunom i oženio vlastelinovu nelijepu kćer, obojica ‘smetnuli s uma’. „Ono što je izvan naše moći očito ne možemo uračunati niti kao vjerojatno, a kamoli kao izvjesno, neizbježno moguće… Znaš, ja na hodočašću nikada nijesam bio, a niti ću. Meni na takvim mjestima vjerničko mnoštvo, sve te rasplakane babetine, kljasti i ubogi, razbojnici u ispraznom ufanju u oprost grijeha, licemjerni velikaši koji bi da kupe i mjesto u raju, prosjaci i prodavači bezvrijednih drangulija, džepari i lažni paćenici… a nadasve popovi koji samo zbrajaju elemozinu i utržak od indulgencija… posve razaraju doživljaj. Ni moliti skrušeno i iskreno ne mogu osim posve sâm, u hramu u kojemu se genius loci… nazočnost Gospodinova… osjeti čim mu prag prijeđeš, u onomu u kojem arhitektura i ukrasi svojom jednostavnošću potiču koncentraciju… primjerice Santa Maria del Mar, u Barceloni… dočim crkve u kojima se uresi… raskošne slike, namještaj u duborezu, golemi skupocjeni svijećnjaci… nameću kao barijera između oka i duše meni su jedino znamenitosti za pûko razgledavanje, bez imalo uzbuđenja, nikako hramovi…“
„Daleko li ode, dragi zete! Po tebi, ja nijesam iskusio ništa duhovno, izvan lažljivih ljudskih osjetila, jer kitnjasta galicijska arhitektura… obilje svetačkih slika, kipova i zavjetnih darova… a nadasve stotine voštanica koje to silno blago oblijevaju treperavim svjetlom nalik onomu rujanskoga sunca… ruši usredotočenost u labilna vjernika poput mene?“ Dominko Sorgo će zastavši pritežući krila dolame uz grudi, jer je sa zalaskom sunca za mrki stožac Svete Petke naglo nestajalo i one skromne topline vedroga prosinačkog popodneva.
„Nije baš tako jednostavno… banalno… ali, nekog razloga mora biti… A, jesi li se ti, dragi taste i prijatelju, tamo zaputio valjano pripremljen… posve načistu s tim da postoji u tvojoj duši neprijeporna potreba, nešto poput ultimativnog naloga, da kreneš… ili si, ako jesi uopće o tom duboko promišljao, vjerovao kako će se ti nadahnuće samo po sebi razgorjeti… da će ti se objaviti čim skrušeno kročiš hodočasničkim stazama?“ Marino Ghetaldi upitao je kao da mu je takva pomisao posve slučajno zatitrala na umu, postavši svjestan njezine težine tek pošto ju je izrekao.
„Dobro ti je to pitanje, zete… prâvō! Samo što ja danas, kao ni bilo kojega trena prije polaska… pa ni cijelim putom, čak ni za onih dugih sati nasamo s vlastitim mislima za plovidbe do Venecije… potom od Genove do Barcelone… za vožnje karocom i dugih dana u sedlu… nijesam uspijevao doći do odgovora na tu dvojbu,“ gospar Sorgo po prvi se put sastao s tom spoznajom, otkrivajući je mladom prijatelju i mužu njegove ljubimice Marije nevoljko kao da u isti mah priznaje kako mu je taština, a ne iskren vjernički zanos, bila jedini poticaj da krene na put naporan i dug, a nadasve skup… premda mu nitko u obitelji nije poradi toga nemalog troška prigovorio. „Eto, zaista ne mogu reći da sam se onamo zaputio jer je moja duša vapila za smirenjem u ozračju prošteništa u moć kojega bi samo teški huljitelj posumnjat’ mogao… dok… ali, tebi jedinomu… mogu priznati da mi se na putu dogodilo nešto čudno, a zapravo možda i suđeno, što je moje uvjerenje nagrizlo poput sumnje što se ne dade isprati nikakvim nijekanjem… kao i da glavni moj razlog ne bješe duhovne prirode…“
„Nego?!“ Ghetaldi će gotovo preneražen, silno iznenađen potonjim… gotovo do ruba straha od onoga što će mu tast otkriti.
„Ti znaš… jer smo bezbroj puta o tom razgovarali… koliko je nemira u mojem biću donio taj zlosretni sraz sorboneza i salamankeza… premda se naša casata od samoga Gondolinog umorstva odbila svrstati u ijedan tabor.“
„Znam, dobri moj taste…“ reče Marino Ghetaldi s neskrivenom gorčinom; jer, premda je te 1608. godine najstrašnije razdoblje sukoba dubrovačkih plemenitaških obitelji i njihovih saveza bilo na zalasku, budući da karte moći i utjecaja sukobljenih klanova bjehu korjenito ispremiješane, a on sâm veći dio tih gorkih godina proživio daleko, putujući, studirajući i znanstveničku slavu stječući od Italije i Njemačke do Engleske i Francuske, ta žestoka kontroverza bješe bacila tešku sjenu na svaku plemenitašku casatu i odnose među suparničkim skupinama zakrvila za sva preostala stoljeća Republike Svetoga Vlaha. „Odista, ako je itko svim silama nastojao primiriti strasti i suzbiti neprijateljstva… onda si ti to činio, jednako mudrošću svojom i staloženošću, kao i žestinom kad bi ustajao u obranu našega jedinstva kao zaloga zaštite temeljnih interesa i opstanka Republike.“
„Jesam… uzalud… baš kao što sam se utaman uzdao i da bih od Svetog Jakova sućut isprosio i milost zaslužio, svojim ga poniznim molitvama i milodarima ckrvi njegovoj privolio da uzvrati mírom ovomu Gradu i razborom ljudima njegovim,“ Dominko Sorgo će poluglasno, manje ojađeno, a više rezignirano… kao onaj tko nije samo svjestan promašenosti svoga jučerašnjeg nauma, nego obeshrabren i sanjati o sutrašnjemu, a kamoli razmatrati argumente o njegovoj možebitnoj opravdanosti.
„A… da ti nije upravo ta zdušna žudnja da Sveti Jakov prosvijetli um našim ljudima i uputi ih staloženosti i pomirbi zamaglila bît molitve?… Omela ti usredotočenost na čin hodočašća, poput strepnje što skrušenost potire?“ Ghetaldi će stišavši glas baš poput tasta, pa ih je neka grbava starica koja je – s naporom se poštapajući prolazila stazom uz more, zastajkujući na nogama slaba – u nekom trenu ošinula studenim okom podozrenja kao urotnike koji, došaptavajući se na njoj nerazumljivoj raguzinskoj talijanštini, zlo nekakvo snuju.
„Zete moj voljeni… i prijatelju, sve je moguće… i posve beskorisno, uprav’ kao i kajanje za mladenačke grijehe što su nam, u nekomu davnom trenu, silnu radost donijeli. Ma je meni odsada s tim živjeti, kročit’ pod suncem s bremenom spoznaje da me je Sveti Jakov odbio, uskratio mi svoj zagovor u Svevišnjega… da me nije udostojio ni prošene milosti, niti osjećaja da me je prepoznao u mnoštvu hodočasničkom. Iskreno, potonje me najviše i boli… kao da mi je naglas rekao: Ne bješe ti iz takve daljine potegnuti, Dubrovčanine, jer nema za tebe mjesta u oku mojemu! Ali, sklon sam nekako pomisli da je to u vezi s onim drugim što sam ti nakanio otkriti…“
„Da?“ Ghetaldi se prisjetio kako mu je tast spomenuo nekakav događaj što da mu je srce sumnjom prožeo.
„Znaš, taj neobičan čovjek… isposnik i pustinjak iz Figueresa, s kojim sam gotovo cijele noći razgovarao u prenoćištu u Leónu, reče mi da je u gudurama Alt Emporde i danas živ Priscilijanov nauk, da se njegova asketska sljedba potajice održava i propovijeda ono što oni nazivaju vjenčanjem s Bogom, a slijedeći riječ svetoga Pavla Apostola Korinćanima da je svatko od nas, u svojemu biću, Hram Gospodinov…“
„Čuo sam i ja za Priscilijanovu šizmu, ali i da je iskorijenjena još potkraj šestoga stoljeća,“ iznenađeno će Marino Ghetaldi.
„Eto nije… u što nemam razloga ne vjerovati, jer isposništvo, uzdržavanje od putenosti i hedonističkih užitaka, a nadasve misterij što ga pronosi karizmatičan heretik, stoljećima privlači produhovljene ljude koji se odricanjem pročišćavaju da bi u vjeri našli utjehu… skrovito utočište u bijegu pred licemjerjem klera i manjkom morala u onih koji se predstavljaju kao čuvari na kršćanstvu utemeljenoga društvenog poretka… Zar pape redom, sve od Damasusa, koji je Priscilijana osudio i izopćio posluživši se svjedočenjima biskupā Cordobe i Méride, ozlojeđenih i jalnih budući da ih je Priscilijan nadmašio u propovijedima i okupljanju mnoštva, pa do naših suvremenika, sustavno ne zamagljuju Pavlovu poruku, potiru njegovu spoznaju da nema veličanstvenijega hrama od onoga u ljudskom biću…? Dakako, njihovo je zatvaranje obreda među crkvene zidove ponajprije stvar utilitarnosti i manipulacije, a tek potom… ako uopće… odraz htijenja da se pastva u vjeri učvrsti sudioništvom u ritualima, bratimljenjem u Gospodu.“
„Nesumnjivo, premda loše prođu oni koji o tom glasno i javno prozbore.“
„Tako je… nažalost. Ali, kako mi je kazao onaj redovnik… a vrstan poznavatelj zbivanja u ranim stoljećima kršćanstva na prostorima južne Francuske, Španjolske i Portugala, jer da je čitao kronike rimskog povjesničara Sulpicija Severa, Priscilijanovog suvremenika, heretikova je vjerodostojnost takva bila da je, osim biskupa Instancija i Saluana, koji su mu rano prišli, na sinodi u Saragossi 380. godine… a na koju njemu zabraniše pristup… na njegovu stranu prešao i Hygin iz Cordobe, jedan od onih čijim se pritužbama papa poslužio da ga prokune i izopći kao propovjednika askeze, ravnopravnosti žena i muškaraca pred Bogom, pa stoga i u molitvi, te povratka izvornim istinama Knjige… Eto, stoga da su potkraj osmoga i početkom devetoga vijeka, kad je, zbog ratova, bijede i beznađa u godinama maurske najezde zaprijetilo novo razbuktavanje Priscilijanove sljedbe, galicijski crkveni oci heretikove posmrtne ostatke proglasili Jakovljevima i silan trud uložili u širenje slave novoga prošteništa.“
„Nije nemoguće. Crkva oduvijek poseže za čudima ondje i onda kada se ojađena sirotinja, pritisnuta nepravdom i osvajačevim nasiljem, utječe pomoći s neba… Ali, dragi i poštovani taste, nemoj olako pristati ni na pomisao da je ta čudna priča, koliko god vjerojatna, pomutila tvoju vjeru u svrhu hodočašća. Jer, tajnoviti su púti Gospodinovi, pa i oni svete čeljadi koja je, milošću Njegovom, moć preporuke stekla. Ja se stoga ne bih iznenadio kad bi ti se u nekomu budućem času objavilo da te je Sveti Jakov… ili Priscilijan… ipak zamijetio i čuo… da će uslišiti molitve tvoje. Kao što ti već rekoh, nikada nijesam ni pomislio ikamo hodočastiti… premda sam se, navlastito onih godina kada smo Marino Gozze i ja mahnito Europom lunjali, zatekao u blizini mnogih svetišta… indiferentan, pače odnoseći se s odbojnošću spram nekakvih posebnih osjećaja njima potaknutim… nekakvoga vjerskog ushita, ganuća… Ali, tim sam se više znao začuditi kada bi me, ponekad i nakon nekoliko godina, sustigao osjećaj da sam u nekom trenu bio ozaren nečijom osobitom milošću, darom, nadahnućem…“ priznao je Marino Ghetaldi, ne skrivajući u glasu prizvuk kojim je svjedočio kako se srami nekadašnje svoje oholosti i podrugljiva stajališta spram hodočasništva obojenog snažnim emocijama, do ruba egzaltacije, a nerijetko i onkraj njega.
„Može biti,“ Sorgo će u iskrenoj nevjerici. „Ali, molim te… nikom ni riječi o ovomu. Pogriješio sam što sam i velečasnom Dragoviću išta rekao.“
„Njegovo je da múči, ispovjedna se tajna drugom ni na mukama ne kazuje, zar ne?“
„Znam, ali… toliko sam ga razgnjevio priznanjem da me nije ni ispovjedio do kraja. Umjesto da mi kaže riječ utjehe ili pokoru odredi, bezbožnikom me nazvao i u bijesu odjurio put sakristije.“
„Zaista?! Pa, što mu je bilo… zar je zaboravio čiji hljeb jede?“ Ghetaldi se jednako iznenadio i uzrujao svećenikovom čudnovatom gestom.
„Ne znam… Rekao bih da je izostanak mog uzbuđenja osjetio i kao svoj poraz, jer me je godinama ustrajno nagovarao da odem, premda mu nijesam otkrio kako mi nijesu samo razlozi duše na umu, nego i nastojanje za pridobivanjem milosti Svetoga Jakova radi míra među vlastelom. Jasno, o svemu što sam čuo od onoga katalonskog pustinjaka, nesumnjivo Priscilijanovog sljedbenika koji je zapravo hodočastio posljednjem počivalištu praha heretikovoga, te stoga i bio u ognju mističnog zanosa što ga ja nikad neću upoznati… nijesam mu ni riječi rekao. Još bi me napao da sam srce otvorio otpadništvu što je začetnika mu i najustrajnije sljedbenike, a bješe među njima i glasoviti pjesnik Latronijan, obezglavljenja stajalo!“
„Hm… uzdajmo se da neće nikomu reć’… premda, i sam znaš da su fratri i popovi izvor većine razornih glasina što prosti pûk, a često i plemstvo, uznemiruju. Čuo sam jednom u Mantovi dobro objašnjenje te njihove opake navade: lišeni brige za egzistenciju, ne mogu odoljeti najpogubnijem urodu dokolice: tračevima, ogovaranjima i spletkama… zabadanju nosa u tuđa posla… a od nezdrave znatiželje do podlijeganja smutljivosti korak je kraći od našega u ovoj sporoj šetnji.“
„Ima nečega u tomu, svakako.“
Nakon tih Sorgovih riječi, premda osjećajući da nije zadnja izrečena o tjeskobi hodočasnika koji je to bio samo tegobnim putovanjem u daleki Santiago de Compostela, a ne i duhovnim darovima kojima je ono trebalo uroditi, dvojica gospara krenuše prema saloči dvorca na južnoj obali Gruškog zaljeva, na koji je brzo padala studena koprena prosinačke večeri. Bura s Kantafiga prodirala je u dràgu sve jačim naletima, mreškajući dotada mirno morsko zrcalo i zaglušujući udarce batova i zvižduke blanja što su se dotada preko vode čuli iz smjera brodogradilištā na sjevernoj obali Gruške vale, sa strane zaljeva na kojoj ubrzo proplamsaše prvi ognjevi… rumeni znakovi obitavališta kalafatske i lučke sirotinje oko kojih će se uskoro obitelji okupiti za večernjim obrokom, molitvom, uobičajenim razgovorima… nerijetko prožetim pijanim pjêvom, neobuzdanim smijehom, prijeporom i kletvom.
Don Antun Dragović nije nikada bilo komu spomenuo Sorgovu prekinutu ispovijed, pa sve do vlastelinove smrti 1615. godine ničim nije bila okrznuta njegova slava jedinoga dubrovačkog hodočasnika u Santiago de Compostela – ni najmanji tračak sumnje u izostali blagoslov Svetoga Jakova pelegrinu iz dalekoga Grada na istočnoj jadranskoj obali nije bacio sjenu na njegovu auru bogobojažljivog putnika koji je vidio galicijsko proštenište gotovo na samomu sjeverozapadnom rubu Iberijskog poluotoka, na dan-dva jahanja od rta znakovitog imena Finisterre – kraj zemlje, kopna.
Ostarjeli svećenik posljednjom se prisjetio njegovim oporim riječima presječenoga vlastelinovog priznanja kada mu je posvećenom vodom poškropio bogato urešen lijes od crno lakiranoga čempresovog drva; pokojnikov zet Marino Ghetaldi, stojeći sa suprugom i ostalim članovima obiju obitelji s druge strane rake, u jednom mu je trenu uputio pogled koji je samo jedno značio: Sahranimo, s njegovim zemnim ostacima, i tajnu što ga je, teža od svakoga na ispovijedi priznatog i pokorom okajanoga grijeha, pritiskala sedam posljednjih godina njegovog života…
radio gornji grad 
