Pjesma kartonskog kofera

 

Rastrgat će me psi jednoga dana

na kolodvoru pokraj čovjeka

što miriši krvlju zaklanih svinja

trbuha moga razvući će crijeva

slijepljen kišom za pločnik grada

u strahoti blata i zadahu zemlje

gavran crni sletjet će na mene.

Prokletstvo me prati desne ruke

palca što palaca oko moje ručke

tugom koju više ne osjeća

nosi me i nosi granice ne broji

tajnovite pute traži starom domu

o, kad me puste sive sjene magli

otvorit ću srce krvlju umoreno

usred ruža nekadašnjeg vrta

gnijezdo od kostiju ptici sagraditi

neka pjeva, neka pjeva…ne putuj…

…ne vraćaj me…pustoj sobi

gdje caruju crvotočni crni ormari

život nisu surovi kolodvori.