Piše: Edit Glavurtić
Sve je tada bilo drugačije, vlakom se putovalo puno i često, pa su uspomene gorko slatko klupko izmiješanih osjećaja. Koliko me samo puta čuveni Marjan express nosio prema jugu, ususret praznicima, smokvama, kupanju i babinom zagrljaju.
I ne samo on, nego i drugi, dnevni vlakovi. Kupei su uglavnom bili prepuni, bilo je tu raznoga svijeta; studenata koji su se uputili kući, obitelji koje su pošle na ljetovanje, gradskih cura koje su krenule momcima u Dalmaciju, turista iz Njemačke i Austrije, mladih s ruksacima.
Kupe je bio nalik šipku koji će se svakog trena rasprsnuti: od prtljage koja nam se opasno njihala nad glavama, nepovezanih razgovora koji su se preplitali, mirisa hrane. Sendviča sa zimskom kobasicom, trapistom i zelenom paprikom, neizostavnom koktom i napolitankama. Obiteljski obroci bili su uvijek ista dobitna kombinacija pohane piletine i kuhanih jaja, i nitko se na tom mini prostoru nije požalio ni na mirise, ni na buku.
Truckali smo se tako skoro cijeli dan, ili cijelu noć, i činilo se da je Marijan Express sve prije nego ekspres, a kad bi netko povikao „Knin, u Kninu smo!“ zavladala je radost, jer magična formula glasila je „Knin, Perković, Split“ i svi smo znali da ćemo za malo više od sata udahnuti slani miris splitske luke i napokon protegnuti noge.
Desetak godina kasnije, putovanja će me voditi prema istoku i vojvođanskoj ravnici koju prvi put doživjeh upravo iz kupeu vlaka, jednog ranog svitanja u lipnju.
Od ljepote prizora zaboravila sam vrućinu, neprospavanu noć, i utrnulo tijelo: narančasta lopta dizala se nad nepreglednim poljem žita.
Ravna crta. Nebo, zemlja i kugla od vatre.
Puno će me još puta nositi željeznica ususret banatskim tamburašima, štrudlama s makom, ljetima uz dunavske ade, fiš, knjige, pecanje i komarce.
Sve je bilo nekako bezbrižno meko, u otkrivanju, svijet se tek formirao, i u njemu još nije bilo razočaranja, ni uzaludnih čekanja: samo ljeto slatko kao lubenica za koju se činilo da će trajati zauvijek.
Posljednji, možda najvažniji dio trolista, je vlak Mimara kojim sam godinama iz Beča putovala za Zagreb. Razlikovao se, dok su me drugi vlakovi nosili prema pustolovinama i otkrivanju svijeta i njegovih čuda ovaj me vraćao kući, i time je bio uzbudljiviji od ostalih, premda je i on bio strašno spor. Doma nije trebalo ništa otkrivati, nego se liječiti od daljine i sakupljati snagu koja me čekala u ružama iz maminog malenog vrta, krevetu presvučenim najdražom posteljinom, vodenoj torti, i mom debelom, žutom mačku.
I ovog trenutka dok pišem moju malu priču o vlakovima, slike pred očima jasne su i žive. Lica i kolodvori, knjige i krajolici, odlasci i povratci. Znam da čovjek na razne načine može hrliti prema daljinama, ali miris tračnica, i uspavljujuće monotono kloparanje kotača za mene su osobna, intimna priča. S jednim malim obratom na kraju: dok sam putovala, uvijek mi se činilo da tim mojim vlakovima treba beskrajno puno vremena da me nestrpljivu, donesu na cilj. Danas vidim da su zapravo prebrzo protutnjali. Stvarno prebrzo.
Edit Glavurtić
