Piše: Romano Bolković

Osam je minuta po ponoći. 27. siječnja. Međunarodni je dan sjećanja na holokaust, proglašen Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 1. studenog 2005. godine. Nadnevak 27. siječnja uzet je u spomen na 27. siječnja 1945., kada su sovjetske postrojbe oslobodile najveći nacistički logor Auschwitz-Birkenau. U Zagrebu je prije dva dana otvorena Šoa Akademija. Ideja je projekta uključivanje židovske zajednice u edukaciju o holokaustu. Ništa prirodnije stoga no početi ovaj tekst o sjećanju na holokaust kratkom podukom: što je Šoa?
Citirat ću:

„Poslije 1945. godine židovski su jezikoslovci dugo u hebrejskom jeziku tražili riječ kojom bi nazvali užas što je zadesio židovski narod. U živom govornom jeziku Izraelaca takva riječ ne postoji. Nema je ni u brojnim biblijskim legendama ni u rječitim opisima stvarnih povijesnih događanja koje Biblija bilježi. Iako povijesni dijelovi Biblije obiluju ratnim strahotama, svakovrsnim nasiljem, ropskim patnjama i jezivim prizorima pustošenja, okrutnosti i strave, bibličari i hebraisti u tim opisima ipak nisu našli riječ adekvatnu onome što se Židovima u Evropi dešavalo od 1933. do 1945. godine. Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi.

U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15). Talmudisti i drugi židovski interpretatori Biblije u srednjem vijeku, u kojem su se židovskom narodu također događala neizreciva stradanja i patnje, držali su da riječ ŠOA zapravo i nije obična riječ kojoj se može naći adekvatna definicija, jer podrazumijeva užase još neviđene i neobjašnjive. I ono nekoliko starozavjetnih autora koji su tu riječ upotrijebili bili su svjesni njene neobjašnjivosti, pa su je redovito dopunjavali sinonimima: propast, pustoš, pustinja, opustošenje, uništenje, nesre¬ća, zlo, opustjela ruševina, muka i muk, strahota i strava, jeza i užas. Svaki od tih sinonima podrazumijeva se u riječi ŠOA, ali nijedan ne obuhvaća cjelinu toga pojma, neshvatljivog i neopisivog: “Zlo će te snaći, nećeš ga presresti, oborit će te nesreća, nećeš je odvratiti, doći će na te propast iznenada, nećeš je predvidjeti.” (Izaija, 47,11)“ (iz knjige Holokaust u Zagrebu , Ivo Goldstein – Slavko Goldstein, u Zagrebu 2001, 3-23.)

Posljednje dvije godine proveo sam Im Zwischenland, na putu između Zagreba i Berlina. Berlin i Zagreb svojevrsni su dvojnici. Berlin je europski grad koji je pripustio Balkan, Zagreb je balkanska palanka koja nikako da uđe u Europu. Berlin je zagovornik vječnog bivanja, nastajanja, mijena, kao Heraklit; Zagreb je poput Parmenida, zaokružen u nepomućenosti svoje panonske statike. Berlinom odjekuje tehno, Zagrebom turbo. I Berlinčani i Zagrepčani prepotentni su, no prvi s razlogom: kao što je govorio kanonik Vramec, Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se. Hildegard Knef pjeva o berlinskoj „njušci“, i upravo Schnauze karakterizira berlinski profil: bez dlake na jeziku, samosvjesan, izravan, duhovit, Berlinčanin je karakter. Na ulasku u Zagreb, nasuprot, trebalo bi pisati: Svi događaji i osobe u ovom su gradu izmišljeni, i svaka je sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima sasvim slučajna. No Berlin i Zagreb imaju nesretnu poveznicu: to je Bildungsbürgertum. Ta riječ oznacava gubitak obrazovane srednje klase: u Zagrebu taj sloj unisti svaka nova revolucija, a u Berlinu je on devastiran deportacijom i holokaustom Zidova. U Berlinu se to ne samo priznaje, nego i vidi: Memorijalni centar holokausta izgleda kao metonimija Berlina: i sam je monument, poput Berlina, naglaseno horizontalan, sugerirajuci da je upravo ovdje ono sto Berlinu nedostaje.

Tu sličnost prestaje: Berlin je tog gubitka, za razliku od Zagreba, svjestan. Na tu će vas činjenicu upozoriti – naglađavajući je kao svoj kulturni i društveni nedostatak – čak i pri najpovršnijem razgovoru o najprominentnijoj berlinskoj aktivnosti: Berlin je umjetnički centar svijeta, no takvim ga ne čini zastrašujuća energija nepreglednih kulturnih praksi, nego upravo kritička svijest o vlastitim manama.

Drugi narodi žive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njemačka je sveopće zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein), kaze Borges u fus-noti price Deutches Requiem. Doista, Nijemci su na naročit način suočeni s vlastitom usudom: više od ostalih nacija, Nijemci su tamnu stranu svoje povijesti izložili svjetlu dana, a kako je Berlin i kao glavni i kao podjeljeni pa reunificirani grad sinegdoha Njemačke, za Berlinčane bi mirne duše mogli kazati da su više od ikoga suočeni s moralnim dilemama inherentnim nacionalnom identitetu. U tom smislu Berlin je uistinu svijest svijeta i zaslužuje našu netrimičnu pažnju.

Postoji stoljeće stara, složena, sveobuhvatna definicija Berlina lucidnog publicista Karl Scheffler u njegovom djelu ‘Berlin – sudbina jednog grada’: „Berlin, proklet uvijek ponovo postajati i nikada ne biti.“ Možda i nije presmijelo odatle zaključiti da u Berlinu ima nešto spasovno: Sv. Augustin zamišlja pakao kao vječno umiranje, stalno nestajanje između života i smrti; Scheffler, nasuprot, 1910. Berlin doživljava kao mjesto osuđeno na vječno nastajanje, čije je prokletstvo da nikada ne bude. To vječno ponovno postajanje nije uvijek izraz volje tamošnjega življa: Berlin se i dandanas preporađa iz ruina povijesti koja drugdje kao da je odavno minula ili zamrla. U Berlinu prošlost nije prošla: Berlin je kao noćno nebo, simultanost nebrojenih prošlosti. Fosterova kupola Reichstaga ne dopušta nam zaboraviti nacizam; ostaci Zida, ili njegovo odsustvo, komunizam.

Ali gradovi nisu muzeji: gradove ne tvore zgrade, nego ih čine gradjani koji stalno iznova redefiniraju svoje mjesto na zemlji. U Berlinu gradjani na narocit nacin odlucuju o prostoru svoga zivota, jer Berlin je vise no gradjevinama i ulicama, urbanizmom i arhitekutrom, odredjen njihovom simbolikom i memorijom mjesta: u Berlinu zgrade nisu nekretnine, jer je Berlin povijesno minsko polje, i svako zadiranje u urbano tkivo grada izaziva bolnu kontroverzu.

Gradovi, ponavljam, nisu muzeji, i pitanje obnove ili rušenja, očuvanja ili razvoja, u Berlinu je beziznimno ideološki prijepor, političko pitanje, in ultima linea: problematiziranje nacionalnog identiteta. Jer taj nesigurni identitet zapitan za monumente i ruine zapravo pita: Što sačuvati? Odgovor na to pitanje, bez obzira bio on inspiriran nostalgijom, željom za prestižem ili pukim interesom kapitala, odrazava duboka uvjerenja o nacionalnom identitetu: za neke Berlin je povrh svega grad pruskog militarizma, reda i racionalnosti, za druge birokratski upravljanog genocida, za treće odvažnih eksperimenata u arhitekturi, grad intelektualne i artističke boeme, političke i seksualne otvorenosti… in summa, Berlin je zrcalo ne samo njemačke povijesti, nego ponajprije stalne refleksije o njoj. Berlin je mjesto suočenja Njemačke sa samom sobom, no budući da podjela Berlina nije izražavala samo podjelu Njemačke, nego i svijeta, Berlin je jedinstveno mjesto na svijetu, mjesto na kojemu i svijet dolazi do vlastite samosvijesti: Weltbewusstsein.

U svom prvom tekstu u „Objektivu“ napisao sam da poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu: pitao sam se vrijedi li za nasu povijest da paralelne i isključive istine supostoje praveći se da jedna za drugu ne znaju, opomenuvši da bi ovu potisnutu tajnu povijest(i) valjalo što prije rasvijetliti, jer će suočenje s njom biti to bolnije što je snažnije potiskujemo.

Mi se naime nikada nismo suočili s činjenicom da smo u dva svjetska rata bili na krivoj strani; mi se nikada nismo suočili ni s činjenicom da su oba totalitaristicka zla XX. stoljeća u nas imala autohtone inačice; mi se, da skratim, sasvim dosljedno izbjegavamo suočiti i s istinama događaja kojima smo i sami bili svjedoci, štoviše često i sudionici.

„Po našem dubokom uvjerenju mir i stabilnost na zapadnom Balkanu održat će se samo ako postoji zajednička europska perspektiva“, izjavila je Angela Merkel nakon susreta s predsjedikom Ivom Josipovicem. Govoreći o Balkanu, Merkel je zapravo progovorila o Njemačkoj, varirajući opsesivnu njemačku temu nepovratnog utapanja nacije-države u EU, ne bi li se izbjegao Vergangenheitsbelastung, fatalno breme prošlosti.

O tom bremenu pisao je Dominic Boyer: „Tijekom srpnja 1997. imao sam priliku dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva… ukazao je na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao “jedino moguće rješenje za njemačku povijest”. Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi.“

Njemačka se ipak u bitnom razlikuje od Balkana: današnji naraštaj Nijemaca Vergangenheitsbelastung ne osjeća kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti; u nas, naprotiv, budućnost je već prošla: povijest se, kao farsa, ponovila u ratu čija je jedinstvenost upravo u tome da se tragičnost njegovih žrtava nahodi u činjenici da su žrtve farse. Je li onda uvjerenje Angele Merkel osnovano? I je li narativ u skladu s kojim se Hrvati nikada nisu suočili s nasljeđem ustaštva i odgovornošću za zločine počinjene u WWII samo reaktivna tvorba srbijanskog radikalnog nacionalizma?

Savjetnik predsjednika Josipovića, dr.Dejan Jović, u svojoj studiji o Hrvatskoj u socijalističkoj Jugoslaviji kaže: ”Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj republici u naslijeđe ostavila NDH i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u specifičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike… Jedino je u NDH, naime, uspostavljen sustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (…) domaći fašisti…. U drugim okupiranim zemljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa je s njihovim porazom (…) postalo moguće teret zločina počinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. U Hrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključujući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage…“

Kako je onda Hrvatska nakon WWII izbjegla optužbu za genocid, štoviše sasvim beskonfliktno konstituiravši svoj nacionalni identitet?

Govoreći o postnacionalnoj identifikaciji kao sredstvu rasterećenja bremena prošlosti, Borneman navodi da je DDR do identiteta došla kao dio internacionalne socijalističke konstelacije sa SSSR-om u središtu, naglašavajući pritom internacionalno bratstvo i jedinstvo. Jović to tvrdi za Hrvatsku: socijalistička se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, naglašava Jović, odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: „Kolektivne zasluge su se priznavale i isticale, ali se kolektivna krivica odbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenski narodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske – dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te da niti jedan od njih nije podržavao fašizam.“

Perspektiva, tj. budućnost, ono je što oslobađa od bremena prošlosti, ali i jamči mir medju narodima Balkana, kaže Merkel. Zanimljivo, no to su mislili i Tito i Partija: budućnost – vizija socijalizma – povezuje jugoslavenske narode, a prošlost ih dijeli. Jučer socijalizam, danas kapitalizam, u srcu su političkog identiteta naroda koji bi, jučer u Jugoslaviji, sutra u EU, trebali živjeti stabilno, u miru zapadnoga Balkana. Nešto mi govori da je to iluzija, štoviše zabluda. Što to? Vergangenshetisbelastung. Breme prošlosti. Notorna činjenica da se narodi i narodnosti ovoga podneblja nikada s tim teretom nisu suočili i tog se nasljeđa oslobodili. Ili, kako tvrdi nagrađivani srpski pisac Matija Bećković: Ćeraćemo se još. Odvratna pomisao; bježim u sjećanja…

Sjećam se Prvog maja 2010.; prošetao sam negdje oko podneva središtem Zagreba: prazan grad. Vrativši se kući, na profil Facebooka stavio sam isječak iz filma „Kuhle Wampe“, snimljenog u Berlinu početkom tridesetih; za taj prvi proleterski film scenarij je napisao Bertol Brecht. Kuhle Wampe je bilo ime kampa za šatore na Müggelseeu, no naslov ujedno sugerira i prazan želudac, jer wampe na berlinskom dijalektu označava i želudac. Nekoliko dana prije, za Uskrs, doručkovali smo na jednom vrlo sličnom berlinskom jezeru, i svježina me je te reminiscencije potakla na naročitu šetnju Berlinom: počeo sam u mislima povezivati meni i intimno značajne berlinske toponime s njihovim nekadašnjim žiteljima. Ubrzo je grad – moj virtualni Berlin koji je u trenu postao stvarniji od stvarnoga Zagreba – vrvio zanimljivim likovima.

Moja berlinska adresa koječime odaje počast Immanuelu Kantu, pa je tako nedaleko stana ‚Kant Kino‘, mala kino-dvorana koja ni po čemu ne bi bila posebna, da nije njena vlasnika: kupio ju je Wim Wenders, ne bi li je spasio od propadanja; jednostavno, veliki je redatelj sentimentalan spram kina naših mladosti, relikta epohe koja je nestala u industriji multipleksa, i pokušao je Berlinu priskrbiti taj mali memento na romantične dane onoga što smo mi znali kao film. Krenem li na suprotnu stranu, u pet minuta stići ću do Savignyplatza: poznat vam je po arkadama u kojima je Bob Fosse snimao „Cabaret“. Tu, unutar arkada, nalazi se knjižara u kojoj sam prošloga tjedna kupio vrtoglavo djelo posvećeno Kubrickovom „Napoleonu“, najvećem nesnimljenom filmu. Na broju 5 živio je George Grosz; prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj: razgovor s maestrom Igorom CC Kelčecom o Neuen Sachlichkeit, neposredno nakon njegove njemačke faze – ne znam može li itko hodati Berlinom a da ne pomisli na Grosza ili Ruttmanna.

Na par koraka dalje od spomenute knjižare ulica je čudesno lijepog imena: Bliebtreustraße; Bleibtreue je imperativna forma i znači: Ostani vjeran! Tu, na broju 15, živjela je Tilla Durieux, zagrebačka sugrađanka: „članica Reinhardtova Deutsches Theater u Berlinu i jedna od najslavnijih njemačkih glumica s početka 20. stoljeća. Dolaskom Hitlera na vlast emigrirala je u Švicarsku, potom stigla u Opatiju, a od 1938. do 1955. živi i djeluje u Zagrebu“, kaže o njoj skromna enciklopedijska natuknica…

Tog prvog svibnja Ivan Pavle II proglašen je blaženim; tog prvog svibnja bio je i Jom Hašoa. Povezujući mjesta i osobe, sjetio sam se da sam u ‚Memorijalnom centru holokausta‘ nedavno presnimio izloženu fotografiju malog dječaka i njegovog medvjedića: dječak se zvao Adalbert Berkovics. Bio sam mrzovoljan toga dana; mrzovolja je bila porod posebne okolnosti: uz sam rub polja betonskih stela – 2711 blokova izrađenih od graffiti-proof cementa, što jamči tvrtka ‘Degussa’, suvlasnik kompanije koja je izrađivala famozni Ciklon B – proteže se niz Imbissa koji trže preskupe hamburgere, prejeftine suvenire i strašne uspomene: tih par lokala koji ni na Jadranu ne bi dobili uporabnu dozvolu – naprosto stoga jer nemaju sanitarije – iz nehata od memorije čine turizam, od žrtve – atrakciju. Spram Eisemanovog designa ionako imam ambivalentan stav – estetizacija zla, simbolička ispraznost… – no ovaj me je ugostiteljsko-turistički bonus dotukao: priznajem, ovo je mjesto na kojem me je Berlin prvi puta iznevjerio. Sišao sam u u tmine odaja Memorijalnog centra i ugledao nešto na što nisam bio spreman, na što se nikako ne možete pripremiti: ugledao sam sliku Adalberta Berkovicsa.

Adalbert Berkovics pogubljen je u plinskoj komori kad mu je bilo samo pet godina. Gledao sam u tu nevjerojatnu fotografiju očajnički pokušavajući nešto promijeniti: u večeri kad se svijet prisjeća na Šoa, ja sam pokušao oživjeti barem uspomenu na maloga Adalberta. Virtualni je svijet obimniji, potpuniji od svakodnevne realnosti – u času sam pronašao “Auschwitz Album” i biografiju osoba s fotografije na kojoj se pojavljuje i mali Adalbert: 27. svibnja 1944, Irina Berkovits, u dobi od 37, njezina kći Elly, 15 godina, i sin Adalbert, 5 godina, bili su deportirani iz Mađarske. Elly je odvojena od svoje obitelji tijekom procesa selekcije. Majka i brat poslani su u plinske komore; Elly je odabrana za prinudni rad. Nikada više nije vidjela majku i brata. Napisao sam o tome bilješku i stavio na Facebook.

Godinu i pol kasnije, skrolam niz Timeline, tražeći Adalbertovu fotografiju u albumu svoga života. Dolazim do slike: mali mornar i njegov plišani medo.

U Berlinu sam proveo neke od najsretnijih trenutaka svoga života. Susret s uspomenom na Adalberta Berkovicsa, jedan je od najtužnijih.