Piše: Igor Žic

Hrvatsku ozbiljnu književnost, na početku ovog bizarnog XXI. stoljeća, obilježilo je nekoliko knjiga: Protimbe Slobodana Novaka (2010.), Kafkin prijatelj Mire Gavrana (2011.), Kineski šapat Davora Velnića (2013.), te Umjetne suze Milka Valenta (2013.). Riječ je o ljudima različitih generacija, svjetonazora, estetika, shvaćanja pisanja, no sve ih povezuju dvije stvari: spartanska predanost književnom radu (95% umjetničkog djela) i talent (ključnih 5% koji daju presudnu dimenziju, boju, ljepotu i zavodljivost istog). Ključni problem s današnjom Hrvatskom je što je riječ rad prognana na rub interesa poštenog građana, istog onog koji vjeruje da je slogan Iz prijevare u blagostanje! – duboko nadahnjujući, da je odabir parova u kladionicama intelektualni rad, pisanje SMS-a haiku, a lupetanje temeljna preporuka za mjesto visokopozicioniranog političara!

Prvo o onom što mi se ne sviđa kod Valentovog romana. Ne sviđa mi se naslovnica jer je odviše doslovna i banalna za roman koji je beskrajno ambiciozno djelo, pisano desetak godina! Bilo bi puno bolje da suza ne klizi sredinom omota, već da su na njemu samo ime autora, naslov i izdavač. Kad je već knjiga tako pročišćena u svom dobro organiziranom kaosu, onda je i naslovnica trebala biti pročišćena do kraja. Ovako se stiče utisak da je dizajner stavio naglasak na kičastu banalnost, o kojoj se dosta govori na 1.400 stranica romana.

Drugo što mi se ne sviđa, marketing je same knjige. Pozivanje na (banalnu!) činjenicu da je riječ o trećem najdužem hrvatskom romanu – nakon Zagorkine Gordane i Krležinih Zastava, čini mi se zgodno za čavrljanje u sjeni ocvalih djevojaka, no promašeno dok se čeka Godota! Valent je napisao neusporedivo bolji roman od dva s kojima se našao u istoj rečenici zbog mase, a ne zbog kvalitete. Koliko masa ništa ne znači pokazuje nam Kafkin prijatelj, minijaturni, ali punokrvni Gavranov roman! Dio problematičnog marketinga ispravio je sam autor na promociji istaknuvši kako u Hrvatskoj institucije uporno ne rade ono što bi trebalo – zbog čega svi negativci zaneseno ponavljaju mantru: Neka institucije rade svoj posao! Naravno, autor je, na tragu svog šezdesetosmaškog, light anarhističkog svjetonazora sve izrekao nizanjem najrazličitijih psovki, prisjećajući se nekih ministarstava i njihovih čelnika… I to je, iako za moj ukus odviše pitoreskno, jedino što se danas može ozbiljno reći u Maloj zemlji za veliki nerad/nered! Psovka je poruka! (Marshall McLuhan?!)

Ono što mi se kod romana Umjetne suze sviđa zastrašujući je rad kako na samoj bojišnici (dakle, Valent), tako i u pozadini, gdje su izvanredan posao odradile urednica Alica Gracin, te Ana Lovrenčić koja je bila zadužena za beskrajnu lekturu i korekturu! Sve pohvale izdavaču koji se u vremenu plodonosnog naricanja i kukanja odlučio na izdavanje ovako obimnog romana i to napravio tehnički besprijekorno.

Koliko je ovaj Valentov opus magnum dobar? Najjednostavnije bi bilo reći (razmatram djelo u kontekstu vrhova svjetske književnosti, a ne kvartovskih baljezganja po opskurnim birtijama!) da nije riječ o velikoj književnosti, ali je riječ o jako, jako dobroj književnosti! Toliko dobroj da stoji primjedba da se Valent cijeli život pripremao za ovu knjigu! Tu se, na žalost, pojavljuje još jedan problem, koji se meni čini prilično važan, a o kojem ni autor, ni izdavač nisu dovoljno razmišljali… Nezavisno od svoje kvalitete i (buduće?) važnosti Umjetne suze imaju veliku šansu da postanu grandiozan promašaj – jer će se teško probiti do čitatelja! Tu masa (romana) postaje gotovo nepremostiva zapreka, kao i autorova subverzivnost (govoriti za Valenta da je avangardni autor čini mi se neozbiljno u vrijeme kad je pojam avangardno potrošeniji čak i od sintagme potrošačko društvo!). Ne može se biti avangardan u vremenu sveprisutne sadašnjosti na sveprisutnoj mreži (internet) sa sveprisutnim egzibicionizmom! U vremenu dok broj klikova (osobno više vjerujem u broj blinkova!) određuje važnost događaja na mreži, nekako mi se čini da će Valentov roman biti zagubljen u procijepu između napušenihšezdesetosmaša i strastvenih ljubiteljica cipelica Manola Blahnika. Prvi više ne vidi dobro, dok im mozak pluta mrtvim morem opijata, a druge čitaju samo marke – koje mogu izgovoriti! Pojednostavljeno – nije baš jasno kome se Valent obraća…

Ja, kao profesionalni čitatelj (koji čita više od jedne knjige dnevno), vjerojatno nikad (?!) ne bih sam uzeo u ruke Umjetne suze. Tu se mora podsjetiti da je razlika između komunizma i kapitalizma u tome što je prvi problem komunizma proizvodnja, dok je kod kapitalizma prodaja, kao i da u komunizmu napreduju podobni, a u kapitalizmu sposobni. Ako to znamo, što ćemo s Valentom koji je predani šezdesetosmaš, urbani hipik i ekscentrik, čovjek bez sljedbenika i marketinga?! Ekscentrik bez novca tek je, u light varijanti, čudak, odnosno u težem slučaju, luđak. Novac oslobađa – sve one koji nisu njegovi zarobljenici!

Valent je, u duhu urbanog romantizma, napisao roman za vječnost… Veliki hrvatski roman!… I tako ima sve uvjete da umre siromašan i zaboravljen! Jedini smrtni grijeh u vremenu opće površnosti je – loš marketing! Zbog toga se ide u Pakao! Ne zbog pedofilije, ubojstva, korupcije, nasilništva i ostalih danteovskih bedastoća! Nije važan proizvod, već pamtljivi marketing! Dakle, ja sam roman dobio od izdavača i tako sam pao u intelektualno dužničko ropstvo! Kako sam ja staromodni salonski anarhist, dakle vjerujem u (fucking abstract!) moralne obaveze – i zbog toga sam vrlo pažljivo, i s velikim zadovoljstvom, pročitao ovu smrtno ozbiljnu i beskrajno zabavnu knjigu! Uživao sam u svakoj stranici, a vrlo brzo sam shvatio da dosada (jedini grijeh koji čitatelj ne može oprostiti piscu!) ne postoji ni u nano-tragovima…

Fascinantan je način kako Valent, čovjek posve nedisciplinirana života, pedatno i precizno vodi radnju, spretno kombinirajući banalnost svakodnevice s vrlo ozbiljnim mislima najrazličitijih filozofa i književnika. Ono što svakako treba naglasiti je da mu je kaos blistavo organiziran i hipnotički zavodljiv poput uragana. Ne postoji mali uragan! To se najbolje može shvatiti stojeći u oku oluje, s pogledom ka Tvorcu koji prstom oblikuje kružnice po nebu, vrtložeći zrak!

Srce tame Valentovog romana je akt obiteljskog nasilja (objektivno ne naročito surov, pogotovo ne po standardima klasika kao što je Grand Theft Auto 1-5!) koji pokreće autora, ali i sve oko njega. Izbačen iz stabilne osi zavrtio se diljem Europe i ostavi je zvrkast trag! I dok se Slobodan Novak, Miro Gavran i Davor Velnić obračunavaju s krvavim, ideologijama usmrđenim XX. stoljećem, Valent ide korak dalje i kupa se u maksimalnoj kloaki (maxima cloaca, za ljubitelje jezika mrtvijih od ljudi) europskog XXI. stoljeća. Poneki joint i kašeta pive olakšavaju beskrajne dane na putu ka Velikom ništavilu.

Ne pada mi na um prepričavati nešto što se može lako prepričati! Dovoljno je navesti imena uvodnih poglavlja i ozbiljnom čitatelju (jedva egzistirajućoj vrsti!) bit će sve jasno: 1. Naranča, krv, toaletni listići; 2. Pukotine, vino, ono strašno; 3. Na putu do Fuck off kuće; 4. Popodnevne intonacije, vino, Möbiusova traka, linearan život; 5. Sunčana nedjelja, sterilan čovjek; 6. Nogomet, coming out, lezbijke su sretne, neostvarena majka; 7. Bombardiranje, Zagreb, New York, pornografija, abortus…

Ukratko, Valentove Umjetne suze knjiga je koju morate imati na stolu dnevnog boravka dok ispijate čašu dobro ohlađenog, jeftinog pjenušca, jedete ćevape u lepinji s ajvarom, čekate dobitak u kladionici i grlite kćer svog dobrog prijatelja, koja je upravo skinula jeftinu imitaciju sandala Manola Blahnika, no… barem je njena mladost stvarna! S mjestom pomoćnika ministra doći ćete i do Audija koji vam je zapao za oko – i sve one sjajne dodatne opreme…

U trenucima dokolice, dok birate brojeve lota koji sigurno dobivaju ovo kolo, možda poželite, napokon, otvoriti Valentovu knjigu i… više je nećete moći prestati čitati, iako vam možda sve neće biti baš posve jasno… Barem dok ne pohvatate što se zaista događa… Ali, vjerojatno ćete se prepoznati i shvatit ćete da je Valent napisao roman baš o vama, o Zagrebu, Mljetu, Amsterdamu, Hrvatskoj, Europi, Dinamu… i još koječemu. Shvatit ćete da čitate nesavršeno remek-djelo, koje je, možda, moglo biti i nijansu bolje, ali onda to ne bi bio Milko Valent!

U mesijanstvu nema samoispitivanja. Ni sumnji u vlastitu moć. / Voditi Dantea kroz Pakao ponekad je znalo biti zamorno, jer je bio odviše odsutan i zaokupljen žalom za mladošću. / Savršenstvo se najlakše dostiže kad se više nema što reći…

(Milko Valenta Umjetne suze, Profil, Zagreb 2013.)