Piše: Edit Glavurtić

U radničkim kućicama Dubrave, Trnja, Trešnjevke ili Črnomerca svjetla su se palila već oko pola pet ujutro, da bi vojska krojačica, kuharica, montera i ložača stigla u jutarnju smjenu u šest. Drugačije je to bilo vrijeme, na posao se nije išlo automobilima, nego su kroz rano jutro promicale sjene žureći prema autobusnoj i tramvajskoj stanici, uz poneko šturo „dobro jutro, sused“.

Jedan vojnik te nijeme vojske bila je i moja mama, koja je svakoga jutra, i ljeti i zimi ustajala u pola pet. Radila je u Nikoli Tesli, tvornici na drugom kraju grada od onog u kojem smo živjeli, i nitko oko tog ranog ustajanja nije postavljao pitanje.

Zašto bih o tome uopće razmišljala, kad je to bila najprirodnija stvar na svijetu, na koju se ona nikad nije žalila? Svojom malenom plaćicom prehranjivala je sebe, baku i mene, boreći se za nas kako je znala i mogla, sretna da ima posao, često govoreći „draga i mila moja Teslica“.

Onda smo se neposredno prije početka mog studija preselile na Trešnjevku, „njena Teslica“ dodijelila nam je na korištenje jednu sobu, u neposrednoj blizini, što je bilo divno, jer više nije trebala ustajati onako rano, ni voziti se tramvajem, nego samo prijeći park, livadu, i već je bila u krugu tvornice. Ništa drugo se u svim tim godinama nije mijenjalo, radila je isto kao i prije, a ja sam počela studirati.

Negdje u zimu prve godine, pođoh na jedan tulum, i zaboravih pogledati na sat.

I desilo se, kad sam pogledala, bilo je prekasno da uhvatim tramvaj. Tada još nije bilo vrijeme mobitela, ni telefon u kući nismo imali, pa sam se sjetila dogovora za krizne situacije „ako se negdje zadržiš, nikako ne kreći kući sama, tamo gdje si ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.

I tako, oko pet jutro, sjedoh najprije na tramvaj, pa na bus. Taman nadomak kuće, prije nego što ću sići, bus se zaustavio na semaforu. Odjednom, kao da je netko nevidljiv režirao scenu, iz mraka uličice izranja mama zamotana do nosa, skupila se od zime pa rukama pridržava šal, i žuri na posao. Tog trenutka kao da me netko polio hladnom vodom, sasvim sam se rastrijeznila. Kao da sam kroz neku pukotinu kliznula u dimenziju u kojoj se stvari ocrtaju u drugom svjetlu, pa odjednom vidim što godinama nisam mogla vidjeti. Trenutak kad stvari dobiju pravo ime.

Žrtva i ljubav koja godinama tegli, crnči, ustaje prije svitanja, bez jedne jedine riječi pritužbe, ili protesta, sretna jer može pružiti elitni studij svojoj princezi.

Njoj se u međuvremenu sasvim razbistrilo u glavi, pa je malo odspavala, otišla na Akademiju, a popodne, čim se mama vratila, utrčala joj u zagrljaj, onako djetinje veselo. „Šta je seko sad to? Jel mi možda rođendan? Osmi mart?“
„Nije ti ništa, samo da vidim kak te čvrsto mogu zagrlit! Koja prva vikne „puštaj“ ta kuha kavu! Sad ćeš ti vidjet!“

Ne sjećam se koja je na kraju čvršće zagrlila, ali znam da je kavu kuhala ona, kao što je uvijek za mene sve radila. I ostala u onoj ranojutarnjoj sličici kao znak i simbol, nalik tisućama drugih bezimenih koji su u cik zore iz svojih predgrađa žurili prema tvornicama, da teškim fizičkim poslom odškoluju buduće liječnike, inženjere, profesore, ne pitajući za cijenu, sanjajući za svoju djecu drugačije živote, lakše i bolje od njihovih.

Zbog te tihe vojske iz predgrađa malo mi znače prvomajske parade, pa ih neću ni spomenuti. Jer su unizile su i pretvorile u laž najvažnije u što su ti ljudi radeći vjerovali: budućnost.