Taman je pomislio kako je kraj neminovan, realan, baš kao i sam život okrutan i bezobziran, pojavi se jedan napušten pas. Priđe čovjeku koji je odolijevao tolike godine u samoći i ćutanju. Na opće zaprepaštenje obojice lizali su se i pas je mahao repom, i grlili su se uzajamno. Sve barijere suzdržanosti ispariše, rasplinuše se oblaci samotne sapunice. Besmislice, sreći nije bilo kraja i zadovoljstvu. Mogli su ćutati i govoriti, jezik je bio jedan, bilo je isto, jednako dobro.

Gdje si bio sve ove godine? pitao je pas.

Tu uvjek na istom mjestu, odgovarao je čovjek.

Naša je sreća da smo se ipak pronašli, ako sam ja veoma samostalan pas. Volim da živim sam, međutim nikad ne bih zanemario priliku poput tebe. Odgovaraš mi kao osoba.

Ja ipak strahujem od mog nemara i pretjerane otuđenosti, plašim se da bi ti postao dio mog prašnjavog predmetnog inventara.

Nikad! Ne želim da te nagovaram na nešto ali vidim da bi se nas dvojica slagali za cijelo. Ja sam prošao mnogo do sada, bio sam gladan i žedan, studen me je progonila skoro cijeli život. Tukli su me tjerali i progonili bar tri godine. Izgledam dosta pohabano ako nisam u biti toliko star.

Vodim te kući sobom, ako ništa onda zbog tvoje oštroumnosti i pričljivosti. Kakvu hranu voliš?

Najviše volim onu suvu, i ponekad masnu konzervu volim da ližem, bez obzira na njen sadržaj, limenke me uzbuđuju. Znaš, ja sam otac imam tri kćeri i četiri sina. Nisam ih vidio još od rođenja. Sada bi bili veliki psi.

Lijepo je to. Ja sam samac, nemam nikog ,samo par iznimno dalekih rođaka koje nisam vidio pola svoga života. Pođimo kući, već se smrkava.