Piše: Marijan Grakalić, fotografija Julio Frangen

Crno-bijeli fotografski portreti snimljeni u dimu i sjenama zagrebačkoga kafića LP, smještenom pri kraju ulice Franje Račkoga odmah do Doma hrvatskih likovnih umjetnika koji već duže vrijeme organizira fotografske izložbe, vraćaju nas svojim šarmom u ono izgubljeno vrijeme kada je sjedenje po lokalima i naravno pušenje još bilo dijelom svakodnevnog rituala urbanog života. Iako su na dva panoa uz fotografije izložene i razni primjeri novih morbidnih pakiranja za cigarete s uobičajenim porukama zastrašivanja poklonika nikotina, oni se ustvari zbog veličine niti dobro vide niti pak zbog uvjerljivosti fotografija imaju onu zamišljenu funkciju opomene rezervirane za kraći put prema Posljednjem sudu.

Fotografije naših dobroznanih uličnih fotografa Ognjena Karabegovića i Davora Curića, također snimljenih posljednjih mjeseci u istom prostoru i po ideji voditelja te minijaturne caffe-galerije Rolanda Nikčevića, svojom su uvjerljivošću daleko nadišle nivo spomenute propagande. Sjene koje ispunjavaju prostor, poneki nenadani bljesak bjeline i dim koji vijuga oko likova predanih cigareti i spleenu kavane koji odvaja perspektivu od užurbane ulice i svih nervoza dana, dominanta su karakteristika cijele izložbe od dvadesetak fotografija. Posebno se među portretima ističu onaj poznatoga konceptualna umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta sa šeširom i cigaretom koji budi neko dodatno sjećanje na vrijeme u kojem je ovaj grad i drugačije izgledao, te fotografkinjeKarmen Stošić snimljena u tamnoj perspektivi onog kuta što postoji tek na pragu noći od koje nas dijeli tek svijetli dim cigarete i njegova nepostojana priroda. Sve je tu zaokruženo dojmom o tome kako je svjetlo nepostojano, isto onako kao i sve drugo pa i sami ljudi koji će isto jednom kao i dim nestati i nakon njih ostati će te slike i poneka riječ posve nerazumljiva onima nepoznatima ili nesklonima pitomoj naravi laganog hedonizma cigarete, kafića i nekog sitnog pića.

Svjedoci i modeli sada zauvijek ostaju tu. Na tim fotografijama sjenki i dima iza kojih je zapanjenost životom već ispunila svaki trenutak, pa djeluju kao jednostavno opraštanje od onog neuhvatljiva i zadužena za ponižavanja ravnodušnošću, donoseći malu iskru uzbuđenja koju i inače posjeduje umjetnost. Cijela je izložba rijetki primjer jednostavne i primijenjene fotografske umjetnosti koja potvrđuje da i one stvari koje odmah nestaju i koje se teško bolje vide, sjenke i dim, također mogu biti i predmetom zavodljivih djela iza kojih ostaju posljedice. Naime, posve autentično, dim i sjene poznatih lica.