Piše: Stefan Simić
Ne znam da li primećujete koliko ljudi pričaju.
I pričaju, pričaju, pričaju, i nakon nekoliko sati neko da vas pita o čemu su govorili teško da biste znali da kažete.
To najčešće nisu jasno artikulisane reči, misli vredne da se zapišu ili zapamte, ne, to je samo očajnička potreba za brbljanjem koje treba da prikrije nešto drugo.
Pričaju iz dosade, iz straha, gluposti, nemoći, niskih pobuda, pričaju ali uglavnom ne kažu ništa.
I kada bi mladi reditelj snimio sva ta pričanja, povezao ih međusobno, sve te izgubljene poglede, reči olako bačene u ambis istorije, šta bi dobio?! Ne bi dobio ništa. Dobio bi samo vrednosti gomile koja se nesvesno vrti u krug, izgovara izgovoreno, prepričava prepričano i otkriva nešto milion puta otkriveno.
To bi bio izvanredan umetnički film prepun apsurda i praznine, prepun svačega i ničega bez jasnog smera i smisla. I upravo bi to bila lepota filma, lepota ali i tragedija! Samo što taj film u konkretnom smislu ne bi služio ničemu, isto kao što i njihove reči uglavnom ne služe ničemu osim što stvaraju privid da se nešto ipak dešava.
I ponovo reči, reči, reči, gde god da se okreneš.
I ponovo ljudi, ljudi, ljudi, gde god da pogledaš.
Obezvređeni, zaboravljeni, prazni, prerano potrošeni, odvučeni sa svoje staze i prepušteni vremenu da ih nosi.
I zato ne volim da ćaskam, izbegavam mesta i ljude gde ne mogu da kažem ono što mislim i osećam. Ili ću da budem ono što jesam, do kraja, ili se sklanjam, ali ne želim da gubim vreme i da se prilagođavam onome što me ponižava kao čoveka.
Tolike godine sam bacio u prazno, razglabao o kladionicama, fudbalerima, tračevima kojekakvim, okružen ljudima koji isto tako ćaskaju i smeškaju se u prazno. To nisu bili razgovori, to su bila silovanja. To nije bilo iskreno ljudsko spajanje, potreba da se nešto stvarno kaže već iživljavanje, i podilaženje sujeti drugih.
.
I dan danas osećam bol i prazninu što sam uopšte učestvovao u svemu tome, i vrteo se u krug umesto da sam, još tada, radio na svom biću, i provodio vreme sa ljudima kojima je istinski stalo.
Teško se snalazim i danas u takvim razgovorima, ne zato što nemam šta da kažem već zato što bi svaka izgovorena reč prošla kroz njih, klimnuli bi glavom i nastavili po starom.
Ali kao da je uvek bilo tako…
Nekada odem mislima do Indije, Bliskog istoka, Australije, Amerike i vidim ljude slične onim u mom komšiluku, čujem ih kako pričaju, ogovaraju jedni druge, provociraju, svađaju se, mire.
Nekada se vratim u prošlost, u neka drevna i daleka vremena, i ponovo sretnem ljude kako smišljaju i izmišljaju, plaše se božije kazne, strašnog suda, pričaju u prazno zaglavljeni u svojim verovanjima ređajući predrasudu za predrasudom, i to najčešće protiv nekoga.
Odletim i u budućnost, svratim u godine u kojima nikoga od nas neće biti, sretnem se tamo sa svojim praunucima i njihovom decom, i uverim se da oni još manje poštuju reči nego mi…
I na kraju, nakon svih tih lutanja i pričanja, besmisleno je uopšte nešto reći kada znaš da će se sve izgovoreno utopiti u okean beskraja u kome milijarde ljudi pliva…
Mada ipak pričam.
Mada ipak plivam.
Samo što je ponekad stvarno teško izboriti se sa tim.
Ali šta ću, moram.
