Nijedan osmijeh nije zaokupiopažnju svjetske javnosti kao štoje prkosni odgovor narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića (1913 1942) na okupatorsku smrtnu presudu 9. maja 1942. godine.

Mnogo je simbolike u Čupićevom moralnom trijumfu nad egzekutorima na dan koji će kasnije postati praznik pobjede na fašizmom. Njegov prezrivi osmijeh nakon izricanja smrtne presude kamerom je nacistički oficir zabilježio radi propagande protiv popularnosti ustanika, ali je ta fotografija svijet obišla kao primjer kako se prkosi smrti i neprijatelj u lice prezire. Taj osmijeh ušao je u legende i čitanke, u najljepšu rodoljubivu poeziju i prozu, u pamćenje generacija…, piše Pobjeda.

Čedomir Ljubo Čupić (1913-1942) rođen je u Argentini, kao i jošvdevetoro djece Sava i Stane Čupić (Drago, Veljko, Ratko, Vukan, Martin, Momčilo, Danica, Darinka i Marta). Kad je izbio Prvi svjetski rat vratili su se na Kosovo, pa u Nikšić, gdje je Ljubo završio gimnaziju. Potom je studirao Pravni fakultet u Beogradu i priključio se ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940. postao član KPJ. Učestvovao je u pripremi ustanka u Nikšiću i početkom jula 1941. pristupio partizanskoj četi provjerenih komunista i skojevaca. Međutim, narednog aprila je u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici zarobljen i strijeljan…

Istorijski fotodokument prkosnog osmijeha heroja Ljuba Čupića fašističkim egzekutorima ispred Pozorišta postao je glavni eksponat Zavičajnog muzeja u Nikšiću, u Dvorcu kralja Nikole, u kojem je prije rata bila gimnazija, a on đak u njoj.

Suđenje Ljubu Čupiću sa zebnjom su pratila i djeca. Sada starica Dragica Abramović priča: „Mi, djeca, igrali smo se pred kućom, kad neko reče da je suđenje Ljubu u Pozorištu i otrčasmo tamo. Sala prepuna. Uđemo na balkon, bila sam u prvom redu, gdje je bilo i petšest ljotićevaca iz Nikšića. Kad je prijeki sud osudio Ljuba na strijeljanje, oni su povikali „Smrt! Smrt!“, a mi djeca sa balkona istrčasmo, prije nego su ga izveli ispred zgrade. Italijanska četa ga povede ka Gradskom groblju. Mi trčimo za njima. Ljubo kao da u svatove ide pozdravlja masi naroda na ulicama. Kod „malog magazina” sa prozora kuće Jovana Perkića gleda Ljubova majka Stana, a on se nasmija i podignutim vezanim rukama joj mahnu. Bio je to poslednji pozdrav majci od sina heroja…“

Podsjetila se da su ga uveli u groblje, iza crkve Sv. Petra i Pavla.

Vasilije Karović (87) se, kao dječak, sjeća kako su Ljuba „četnici sudili, a porotnike iz kafana kupili”, te kako im je odgovarao tečno i odlučno „sve za Komunističku partiju Jugoslavije i svoju otadžbinu”. Ka strelištu su ga, u kaputu od grombi štofa, vezanog vodila šestorica četnika. Lijep sunčan dan.

Fašistički rafali prekinuli su, u dvadeset devetoj godini, ovozemaljski život Ljuba Čupića, ali nije „ubijeno” i sjećanje naroda na njegov prkosni osmijeh, sa kojim se preselio u legendu.

Njegovim imenom nazvane su ulice u mnogim gradovima bivše Jugoslavije. Fotografija s legendarnim osmijehom može se naći i u evropskim muzejima, a ukrašava majice mladih i rodoljubljem zrači sa zidova mnogih ustanova, poput podgoričke Elektro škole, gdje su njeni bivši đaci avgusta 2012. naslikali veliki grafit i time pokazali da sjećanje na narodnog heroja Ljuba Čupića ne blijedi ni u ovim vremenima uveliko pomućenog patriotizma.