Piše: Nataša Skazlić

Voljela sam otići gore, sve do utvrde na Monvidalu, ozloglašene i opasne zbog noćnoga kluba, ali danju bilo je to tek pospano gledalište na šumoviti Monte Ghiro ili Monte San Giorgio i novo naselje kockastih zgrada u Koparskoj. Pažljivo sam mjerila vrijeme izbivanja, uspoređivala ga s uobičajenom duljinom igre na benzinskoj pumpi, blizu, a daleko od oka, i nitko nikada nije saznao gdje sam sve bila. Bez mnogo planiranja, u očekivano vrijeme igre, otišla bih niz ulicu, napravila polukrug sve do Punte i onda se uzbrdo Učkinim usponom, utvarajući da se stvarno penjem na Učku, kroz sićušnu ulicu, sićušnih kuća, našla iznad Arene i odlučivala kojim ću putem dalje. U vili pored kave uvijek je netko svirao klavir, na klupi pod ladonjom sjedila su točno dva penzionera, nasuprot kuće Crnoborija bile su dvije kantrige, na jednoj vezeni kušinić. U Gočanskoj tri bogate kuće s verandama, a iza njih potleušice od siporeksa. Par metara ispod svega mrtvi Rimljani. Nekad bih otišla u stari grad, ali vrlo pažljivo, izbjegavajući ulice gdje bi me netko od poznatih mogao vidjeti. Kaštelom me pratio neki starčić drmajući rukom duboko zabijenom u džep hlača, cerekao se nekako glupo i ostajao na istoj udaljenosti sve dok ne bih počela trčati najbrže što sam mogla. Nikada nije krenuo za mnom. Sviđala sam mu se, ali on se nije sviđao meni. Da je barem imao drugačiji izraz lica. Nisam se baš jako plašila pa sam dolazila opet. Pogled na grad odavde je bio najbolji; dizalice Uljanika, luka, Arena, Vidikovac, sve. Htjela sam otići iza pogleda. Godinu prije smrti ovdje sam probdjela noć s izviđačima, čuvali smo Titovu štafetu na putu za Beograd u jednoj od niša unutar utvrde, izmjenjivali se kao neka jako ozbiljna straža svakih petnaest minuta, onako kako će kasnije odrasli čuvati njegov odar. Padale su zvijezde.

Pulski parkovi bili su puni dječjih igračaka: ljuljački, klackalica, tobogana, vrtuljaka. Nekad čitavih, nekad ostarjelih, ali uvijek načičkanih nekom drugom djecom.

Vraćala sam se rivom, kraj Riviere, bez zastajkivanja bacila bih pogled na zapišani park s crvenom penjalicom, kovanu ogradu na lođi Vile Münz, opet preko Punte, na minut do Melinde pa brzo kući, jer je istjecalo vrijeme.

Poslije sam odlazila na Monte San Giorgio. Nono je ležao u ždraji. Smijuljio se kao da je mali kad bi me ugledao. Pridizao se brzo, gipko tijelo samo se od sebe izbacivalo iz plitke platnene ležaljke.

„Ma si lipa, principessa mia!“, vikao je šireći ruke.

Spuštao se k meni, hvatao me velikim rukama oko struka, podizao, ljubio u obraz…

… Listala sam albume s fotografijama iz njegove mladosti: nono u partizanskoj uniformi grabi velikom žlicom iz metalnog kazana, opet u uniformi s povezanom rukom kao Tito u Drvaru, u odijelu sa šeširom na glavi na proslavi Nove Godine grli neku lijepu ženu sa svijetlim loknama rasutim po bijeloj bluzi, skupna fotografija drugova u sportskim dresovima, u trližu, mršav, s lopatom u ruci. Uvijek glatka meka lica uokvirena poludugom kosom. Na fotografijama uvijek nasmijan.

Odlazila sam daleko u Šijansku šumu, jantarnu u jesen, prekrivenu tepihom ciklama u proljeće. Sjedila pod cedrom pred Domom Armije, trgala tratinčice i gledala oficire s velikim torbama kako odlaze kući nakon posla. Hodala sam lukom, plavom tintom u kolovozu. Pretrčavala sam preko pješačkih prijelaza tik pred dolazak automobila, trubili su mi k’o ludi. Nitko me nije zgazio.

Ubrzo nakon moje smrti ovaj je grad postao staretinarnica otvorena samo ljeti, zimi je mir bivao dublji od vode u luci, tamniji od mora modrog kvarca.

Ništa me nije moglo rastužiti  za tih mojih lutanja, sve je dobro kad ne očekuješ mnogo.

Mama je mijesila pincu, tata je čitao onog crvenog Schillera, sporo, teško, uporno, televizor nije radio. Nisam znala da tata zna plesti pletenice.

Sve što može dohvatiti sjećanje ostaje s nama zauvijek. Nešto zveči kao događaj, drugo je samo život.