Piše: Emir Sokolović

Prekrasno rujansko jutro izmamilo je mnoge šetače u mjesni park. Žamor ptica, djece, pa i ljudi u razgovoru nadjurivao se uz topli sunčani kolorit koji su kestenji listovi nagriženi i spremni da napuste stanište uveliko resili.

Klobuci od bogatih damskih haljina ili šešira su resili odveč uredne pošljunčane parkovske staze. Osmjesi svugdje i jedan odveč miran dan za gotovo sve prisutne i ptice na granama koje nisu obraćale pozornost na prolaznike. Za gotovo nazočne da, ali ne i za gospodina u krem odijelu koji je vidno zamišljen posjeo klupu blizu fontane i netremice gledao u vodu koja se obrušavala iz ribljih kamenih usta.

Niko ne bi vjerovao da je ovo što se odvija romanov dan i da je neizbježan ishod komu hrli kroz omagljene hodnike. Da bi moglo da se kaže kako se nešto nenadano desilo… teško. Naprosto ideja koja ga je usrećila neprestano se vrzmala u mislima narastajući. Niko, osim vremena, nije mogao uznati da će put od imaginarne igre do ostvarenja uroditi plodom.

Romano, pri umivanju i koliko god se razjutrio vidno raspoložen, počeo je promišljati o tomu kako da se pogubi. U ishodištu to je bila još jedna ideja kojoj se nasmijao u sopstveni odraz u vodi prije no što se domogao ručnika. No, počeo ju je premetati u mislima i već gotovo pet sati je neprestano i izdašno grčila lice koje ju je vedro dočekalo.

I sam Roman uvidjevši da detaljno promišlja o načinima kako se pogubiti je prešao nevidljivu poljanu gdje je još uvijek sam mogao razložno donositi odluke. Od kako je ušao u maglu i pomno se podao promišljanju o samom načinu na koji se čin mogao odigrati bio je marioneta čiji ishod je izvjestan. Promišljao je o kuršumu i odveč jasno vidio komad metala koji probija mišić u grudima ili kako nastanjuje njegov um oslobodivši ga bilo čega što je nepotrebno i suvišno u našim bitisanjima. Potom bi jasno vidio, pa i osjetio, kako kanap steže grlo i kako oči napuštaju očne jabučice; i to toliko vjerodostojno da je morao ići da se preodjene. Došao je do suštine i večina misli, i onih koje su suspregnute kroz ljudsko funkcionisanje, su djelovale bespredmetno. O tomu da je kreirao sopstvenu izvjesnost više nije moglo biti ni pomena. Nekratko unatrag promišljanje je hitalo jedino k načinu na koji će se odvažiti ispuniti i posljednju obavezu.

Nakon tako dugo skoncentrisanog promišljanja natako konkretnu obuzetost nije ostavljalo mjesta za sumnju da će se iznaći najbolji način. Lagani osmjeh, vidljiv samo u kutima usana i nigdje drugdje, te samo napuštanje klupe i kretanje k domu nije moglo biti ništa drugo do odveč jasna odluka glede toga da mu je, napokon, jasan i način kako to načiniti.

Nakon devet mjeseci boravka u zdravstvenim ustanovama; prvo u građanskoj i, potom, u zatvorskoj bolnici, trebalo je stati pred sudiju i dati odgovore pred porotom. Malo je bilo onih koji su preživili pad s tolike visine da bi mogli da se raduju jednom od rijetkih životnih neuspjeha kao što je odluka da se samopogube, a koju je Roman mogao osjetiti toliko intenzivno da je potiralo i fizički bol.

Zgranuti su bili i u sudnici, vidio je gotovo sve iti jedno lice ponaosob, kada je na sudijin upit zašto i pored odluke, spram sebe tako monstruozne i okrutne odluke, da izvrši samoubojstvo  učini skokom sa katedralskog tornja koji je bio najviša građevina u mjestu rekao da je jedino na taj načim mogao da uživa promatrajući slučajne nazočnike tom činu, kao i da je samospoznaja i svijest najduže trezveno prisutna promatrajući svaki damar pri samom aktu. Bilo koji drugi čin bi mogao trajati i duže, ali bi davalo i mogućnost pokajanja i samosažanjenja što si nije želio priuštiti. Što je i sam gospodin Roman rekao: „primjera radi sasijecanje krvnih žila na rukama…“ pri tom isti čin nazvavš i očajničkim samoukinućem digniteta i priznanja da je smrt odnijela pobijedu. Završio je riječima: „Uvažena gospodo, bilo kako bilo stojim pred vama i kao što se može vidjeti iz priloženog život, u konačnici, uvijek odnese pobjedu. Da je bilo lako, vjerujte da nije. Prvotne bolove nisam ni osjetio; jako kratke intervale zbog lijekova sam i bivao svjestan kako me rastaču. Potom sam, po uspješnom srastanju polomljenih koski uz ljekarski nadzor, s istom revnosti predao se vježbama i vraćanju, gotovo atrofiranih, mišića u funkciju. I evo…za nešto više od devet mjeseci sam pred porotu došao uz pomoć štapa. Ali i kao osoba koja toliko ljubi život, da bi se malo ko mogao osjećati tako ushićen za svaki tren koji slijedi…“

„Možete li mi reći da li je porota izvijećala odluku o krivici gospodina Romana L. za svjestan pokušaj oduzimanja života?“

„Jesmo, poštovani sudče.“

„Možete li pročitati presudu gospodine predsjedavajući porote?“

„Uvaženi gospodin Roman L. smatra se krivim po pitanju pokušaja samoubistva sa predumišljajem.“

„Zahvaljujem se poroti i ujedno ju raspuštam. Povodom tako monstruoznog, i na sreću neuspješno izvršenog čina, gospodine Roman L. osuđujem vas na pogubljenje streljanjem i to sutra u pet sati ujutro. Sud je time završio.“