Piše: Nada Mihelčić

Nakon debelih 25 godina planinarenja i alpinizma (Imam doma Spomenicu, na Mt. Blancu sam prvi puta bila s nepunih 16 godina, a od svoje 14. godine ispenjala sam sve i svašta u suhoj stijeni i u zimskim uvjetima) vjerujte da znam o čemu govorim. Stotine i stotine kilometara najljepših šumskih staza napravili su planinari (oni s iskaznicom ali i oni kojima su šume samo udarile pečat na dušu i srce pa ih pretvorile u vječite zaljubljenike). Ima tu nezaboravnih zaslužnih pojedinaca (Premužićeva staza se ne zove po nikakvom direktoru Hrvatskih šuma, a sljemenske Horvatove stube nije izgradio nikakav lakomac iz SDP-a ili HDZ-a nego gospodin i njegovi prijatelji, plemenito, mukotrpno, jednu po jednu). Kroz Gorski kotar će se do prekrasnih Samarskih stijena danas ljudi zaputiti po stazama koje smo napravili i označili kako bi sigurno i bez rizika dovele do doma kojeg smo mi (PD Velebit iz Zagreba) izgradili. I tisuće takvih primjera i tisuće ljudi koji su to radili za one koji će tamo ići danas i sutra. Zato da bi nam pokoljenja uživala u ljepotama ove zemlje, a ne da bi nekoliko desetaka guzičara na rukovodećim mjestima u “Hrvatskim šumama” pljačkalo ono što NIKADA nisu ni stvorili niti posjedovali. Poricati ovom narodu pravo na besplatno uživanje blagodati koje nam pružaju naše šume jednako je idiotska zamisao kao i naplaćivanje voda u potocima i rijekama (pa i sam pogled na njih), a što će vjerojatno uskoro uslijediti. Zaista mi se bljuje od odvratnih “domoljuba” koji ne prezaju ni od čega samo da bi što lakše iscijedili i zadnji cvijet iz ove zemlje i pritom prikrili svoje nerad i pohlepu. Ukoliko im novac kojeg sada uzimaju nije dovoljan, uvjeravm ih da će ih prigrliti svaki od Zavoda za zapošljavanje, a na njihovo mjesto poslati stručnjake koji znaju ne samo imenovati vrste stabala i drugog raslinja, nego i to da u šume odlaze gotovo isključivo oni koji poštuju prirodu i žive s njom u suživotu bez koristoljublja.