Piše: Eliane Glaser

Godine 1989. američki magazin „National Interest“ objavio je esej s vrlo smjelim naslovom – „Kraj povijesti?“ Autor tog eseja, politolog Francis Fukuyama napisao je da su velike ideološke bitke Istoka i Zapada završene i da je zapadna liberalna demokracija pobijedila. U vrijeme antikomunističkih demonstracija širom bivšeg Sovjetskog Saveza činilo se da je tekst pogodio u metu. Fukuyama je postao zvijezda političkih nauka, „dvorski filozof globalnog kapitalizma“. Kada se tri godine kasnije pojavila njegova knjiga „Kraj povijesti i posljednji čovjek“, oprezni znak pitanja je nestao. Teza o „kraju povijesti“ do danas je dovoljno puta ponovljena da dobije prizvuk istine – mada je, naravno, često i osporavana. Neki kritičari su ukazivali na 11. rujan kao na glavni protu-primjer. Drugi su isticali jačanje islamskog fundamentalizma i Arapsko proljeće kao dokaze da ideološki konflikt i dalje traje.

Ali Fukuyama je vodio računa da naglasi kako nije rekao da se više ništa značajno neće desiti ili da na svijetu neće preostati nijedna zemlja koja se neće prilagoditi liberalno-demokratskom modelu. „Na kraju povijesti“, pisao je, „nije nužno da svi postanu uspješna liberalna društva, već samo da odustanu od svojih ideoloških pretenzija na zastupanje različitih i viših oblika ljudskog društva.“ Fukuyama je govorio o idejama, a ne o događajima. Vjerovao je da ne može biti ničeg boljeg od zapadne liberalne demokracije, sa njenom elegantnom ravnotežom slobode i jednakosti; da će njena tekovina biti opća smirenost svjetskih odnosa, i da će na duge staze to biti jedina smislena igra na snazi. „Svjedoci smo ne samo kraja hladnog rata ili isteka određenog perioda poslijeratne povijesti već i kraja povijesti kao takve: to jest, krajnje tačke ljudske ideološke evolucije i univerzalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudskog vladanja.“

Fukuyama se oslanjao na Hegela koji je historiju definirao kao linearni niz epoha. Tehnološki progres i kumulativno rješavanje sukoba omogućili su ljudima da napreduju od plemenskog preko feudalnog do industrijskog društva. Za Marxa, put se završavao komunizmom; Fukuyama je označio novu destinaciju. Dugo je njegov argument bio neobično otporan na izazove s ljevice. Neoliberalizam je prilično hegemonski diskurs. Prve pukotine, međutim, pojavile su se posljednjih godina, u zakasnjeloj reakciji na spašavanje banaka 2008. Globalni „Occupy“ protesti i demonstracije protiv štednje navele su mnoge teoretičare sa ljevice – uključujući francuskog filozofa Alaina Badioua u „Ponovnom rođenju povijesti“ i Britanca Sheymas Milne u zbirci eseja „Osveta povijesti“ – da se zapitaju da li to historija opet maršira. „Što se to dešava?“ pita Badiou. „Produžeci za iscrpljeni svijet po svaku cijenu? Ljekovita kriza svijeta namučenog vlastitom pobjedničkom ekspanzijom? Kraj tog svijeta? Najava drugačijeg?“ Badiou oprezno promatra nemire iz 2011. kao promjenu igre, sa potencijalom da se uvede novi politički poredak. Za Milnea, također, događaji kao što su neuspjeh Amerike da „demokratizira“ Irak i Afganistan, financijski krah i procvat socijalizma u Latinskoj Americi jasno ukazuju na „kraj unipolarnog trenutka“.

Ostaje otvoreno pitanje da li će ovi događaji, iako dramatični, uopće imati bilo kakve posljedice. Bez vođe i mršavog programa, kritika i dalje ne uspijeva povezati, rascjepkana na online peticije i kampanje s jednim izoliranim ciljem. Hoće li ljevica izgraditi koherentan ideološki izazov desnici, ili su to sve samo pogranične čarke? Da li se historija završila ili ne? Kao što su neki na ljevici odavno shvatili, Fukuyama je izvodio ideološki trik. Da li je „zapadna liberalna demokracija“, kao što je on tvrdio, zaista primjena principa Francuske revolucije? Ili je to u stvari sredstvo kojim se desnica maskirala u dobroćudnu neospornu politiku? „Univerzalno ljudsko pravo na slobodu“ zvuči inspirativno, ali je na desnici to drugo ime za ekonomski liberalizam. Osim toga, čak je i to fikcija: kapitalizam se pravi da voli slobodno tržište; u stvarnosti, naštimava ga za elite.

U vrijeme kada je pisao „Kraj povijesti?“ Fukuyama je bio neokonzervativac. Učio je kod protežea Lea Straussa i Alaina Bluma – autora „Zatvaranja američkog uma“, radio je kao istraživač u Rand korporaciji, think-thanku američkog vojno-industrijskog kompleksa, da bi se potom pridružio svom mentoru Paulu Wolfowitzu u Reganovoj administraciji. Svoje pravo političko lice pokazao je kada je napisao da je „klasno pitanje na zapadu u stvari uspješno razriješeno… egalitarizam suvremene Amerike predstavlja suštinsko postignuće besklasnog društva kakvo je zamišljao Marx“. Bila je to krajnje tendenciozna tvrdnja čak i 1989. U osvit katastrofalnih zabluda Georga Busha Mlađeg u Iraku i Afganistanu 2006, Fukuyama se odrekao neokonzervativizma u knjizi pod naslovom „Amerika na raskršću“. Kako bi sačuvao svoju tezu o kraju povijesti, Fukuyama je tvrdio da su neokonzervativci krenuli lenjinističkom tangentom historijskog determinizma i umjetne državotvornosti, udaljavajući se od ispravnog razumijevanja historijske evolucije kao organskog nusproizvoda materijalnog blagostanja i dostupnosti potrošačke robe.

Unatoč svemu, njegov „postideološki“ trik i dalje uspijeva. „Tržišta“ koja je slavio kao motor napretka smatraju se „prirodnim“ – poput sile gravitacije ili darwinovske evolucije. Vjeruje se da ona postavljaju „realne“ granice politici; političko odlučivanje o prioritetima skriva se iza praktičnih referenci o „javnoj potrošnji“. „Ovo je trezvena realnost koju danas moramo uspostaviti u našoj zemlji“, rekao je britanski premijer David Cameron lipnja 2010, najavljujući plan za rezanje javne potrošnje. „Ne radimo to zato što želimo, motivirani nekom teorijom ili ideologijom… Radimo to jer moramo.“ Tokom tri decenije eksperata i spinova, desnica je sistematski gradila ideološki pokret koji sebe danas predstavlja kao sve drugo samo ne kao sistemski i ideološki. Fukuyama je svoju poziciju jasno odijelio od sociologa Daniela Bella koji je 1960. objavio zbirku eseja pod naslovom „Kraj ideologije“. Bell se krajem pedesetih našao u „uznemirujućem zastoju“. Političko društvo je odbacilo „stare apokaliptičke i hilijastičke vizije“, pisao je Bell, a „na Zapadu su, među intelektualcima, stare strasti potrošene“. Bell je također bio blizak neokonzervativcima, ali je poricao vezu s bilo kakvom ideologijom. Fukuyama nije tvrdio da je ideologija sama po sebi gotova, već da je evoluirala najbolja moguća ideologija. Ipak, argumenti o „kraju povijesti“ i „kraju ideologije“ imaju isti efekt: skrivaju i normalizira dominaciju desnice, brišući povod za debatu.

Iako smatram nesumnjivom ideološku obmanu (tržišta kao „prirodne stvari“), moram reći da u prvobitnom Fukuyaminom eseju postoji aspekt kojem se divim. Završava se iznenađujuće gorkim riječima: „Kraj povijesti bit će veoma tužno vrijeme. Borba za uvažavanje, spremnost da se riskira vlastiti život u ime apstraktnih ciljeva, planetarna ideološka borba koja traži odvažnost, hrabrost, maštovitost, idealizam – sve će to biti zamijenjeno ekonomskom kalkulacijom, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, ekoloških pitanja i zadovoljavanjem sofisticiranih potrošačkih zahtjeva.“ Teško je oduprijeti se utisku da ovaj odjeljak precizno oslikava naše doba, u kojem se razgovori mladih aktivista oko logorske vatre vode o relativnoj koncentraciji ugljen-dioksida; gdje su i desnica i ljevica prigrlili politike manipulacije i solucionizma; a mase koje kampiraju na ulicama Rio de Janeira zapravo čekaju otvaranje prve latinoameričke Apple trgocine.

„U posthistorijskom periodu“, nastavlja Fukuyama, „neće biti ni umjetnosti ni filozofije, samo vječnog održavanja muzeja ljudske povijesti. U sebi osjećam, a vidim i kod drugih, moćnu nostalgiju za vremenima kada je historija postojala.“ Ne zvuči li ova vizija točno? Čini se kako gubimo jasan osjećaj i za historiju i za budućnost, živimo u vječnom sada zaboravljajući da su stvari nekad bile drugačije i da, prema tome, postoje alternative. (Liči na prilike u pop muzici gde vlada post-postmoderno doba retro-autentične muzičke reciklaže. Pjesme suvremenih izvođača – Adele, Lady Gaga, La Roux – simulakrumi su pjesama iz ’60-ih, ’70-ih i ’80-ih.) Odrasla sam ’80-ih, marširajući protiv Margaret Thatcher. Ljevica je napadala desnicu. Kada sam napunila 16 godina, 1990, Georg Major je postao premijer, a ideološki sukobi u britanskoj politici su izblijedjeli. Majorova kampanja „povratak na osnove“ bila je usmjerena protiv pretenciozne ideologije; bila je odricanje od politike. (Savjetujući nedavno poslanike konzervativne stranke, Major im je kazao da se manje koncentrišu na „ideologiju“ a više na „pitanja koja zaista brinu ljude u njihovim svakodnevnim životima“. Odbacivanje tvrdokorne desnice je pohvalno, ali otkad to svakodnevne brige nemaju veze s ideologijom?) Poslije Majora smo imali triangulaciju Tonyja Blaira i svetačko izdizanje iznad ljevice i desnice; pa poziv Baraka Obame na „deklaraciju o nezavisnosti… od ideologije“; i obznanu Davida Camerona kako ga „izmi ne zanimaju“. Politika je sada stvar tehnokratske optimizacije, postupaka „koji odrađuju“ i „završavaju poslove“. Čak je i veteranka među britanskim političarima od uvjerenja Shirley Williams 2010. pohvalila koalicionu vladu zbog zaloga „suradnje u nacionalnom interesu“. „Iščezava generacija kojoj pripadam, ogrezla u ideologiji i partijskoj posvećenosti“, napisala je Williams preporučujući novi duh „kooperacije“ umjesto „pouzdane, davno utvrđene konfrontacije“. Dok tvrde da stari polaritet više ne važi, sve glavne partije su se pomaknule udesno.

U međuvremenu, nastavlja se izvedba konfrontacije. Većinsko nezadovoljstvo vladajućom politikom ispoljava se kao kritika njenog tribalnog, svađalačkog stila. Procedura redovnih tjednih pitanja za premijera osporava se jer je odviše bučna, što je trivijalnost koja skreće pažnju sada kada su razlike između politika neprimjetne. Problem nije u „podijeljenosti“, već, naprotiv, u nedostatku demokratskog izbora. U nedavnim osvrtima povodom smrti Tony Bebna, stari laburista se često opisuje kao jedan od posljednjih predstavnika političke kulture jasnih granica. „Suvremenom promatraču izgledat će kao neko tko razbija kalupe: drzak, aristokratski ideolog u doba triangulacije srednjeg sloja i trećeg puta“, piše urednik web-sitea ConservativeHome. „Ako to danas izgleda čudno, to nije zato što je Benn bio izuzetak, već zato što je posljednji od svoje vrste.“ Izumiranje političkih uvjerenja prihvaća se kao datost bez obzira na kojoj su strani, ali ljevica ima najviše izgubiti.

U knjizi „Kraj povijesti i posljednji čovjek“ Fukuyama piše da ovaj „izvanredno produktivni i dinamični ekonomski svijet, stvoren na naprednoj tehnologiji“ ima „strahovitu homogenizujuću moć“: globalna politička harmonija je „konačna pobjeda video-rekordera“. Ali, jesu li konzumerizam i tehnologija, kao što on to tvrdi, zaista progresivni? Internet je postao punoljetan iste godine kada i ja. Domaće zadaće sam nekada pisala rukom, da bih na trećoj godini poslala svoj prvi e-mail preko zelenog Pine interfacea. Pisma iz djetinjstva čuvam u nekoliko kartonskih kutija, ali mi se tokom ’90-tih gubi papirni trag. Sve ostalo se nalazi na e-mail nalozima u vlasništvu korporacija infantilnih naziva; neki od tih naloga su izgubljeni. Da li se slučajno digitalni atak na granice između historijskih era, rada i igre, ove i one knjige, odigrao u isto vrijeme kada i prividan kraj svake vrste masovnih pokreta, kulturnih i političkih? Nostalgija koju osjećam za svojim djetinjstvom vezana je za nostalgiju za političkom opozicijom i materijalnom pisanom riječi. Nedostaje mi historija, baš kao što mi nedostaju osobna povijest i mladalačke vizije o budućnosti. U svojim svečanijim trenucima osjećam se kao otjelovljenje Žižekovog „Života na kraju vremena“, dok ožalošćeno prebirem po striming kanalima, zabrinuta zbog intelektualnog bankrotstva ljevice.

„Moderno doba je bilo vrijeme kada su ljudska bića, svako za sebe ili zajedno, dlijetom volje mogla isklesati mramor povijesti“, kaže pisac i aktivista Franco “Bifo” Berardi. Danas je to „iščezlo. Nema više… progresivne vremenske dimenzije“. Kraj oronulih modernističkih stambenih blokova teško je prizvati iskrenost svijeta sutrašnjice ili znanstvene fantastike koja nije ironični futurizam ili steampunk. Čak je i ljevici teško artikulirati utopiju. Da li je to zbog dominacije neoliberalizma nad ideološkim pejzažom ili zato što smo u postideološkom dobu u kojem je Internet ili simptom ili uzrok? Prizor putnika u vlaku koji zure svako u svoju malu osvijetljenu napravu gotovo je vulgarna vizija distopije. Izgleda da tehnologija, skupa s turbokapitalizmom, ubrzava kulturnu i ekološku apokalipsu. Čini mi se da nas digitalni konzumerizam pravi suviše pasivnim za revolt ili spašavanje svijeta. Ako ga prihvatimo kao neizbježan, doista će dovesti do kraja povijesti, na više načina. Prerano je konstatirati da li bi nedavno preispitivanje Fukuyamine teze moglo biti temelj novog optimizma. „Ovo što nam se dešava u prvim godinama novog stoljeća“, piše Badiou, „izgleda kao da nema jasan naziv ni na jednom jeziku na svijetu.“ Sam Fukuyama je nagađao da bi odsustvo idealizma i borbe ipak moglo ponovo potpaliti žar: „Možda bi upravo mogućnost stoljeća u dosadi na kraju povijesti“, pisao je, ”mogla poslužiti da se historija ponovo pokrene”.Tračak perverzne nade leži u činjenici da je dosada luksuz koji većina nas više ne može sebi priuštiti. (Izvor:  The Guardian)