Piše: Marijan Grakalić, fotografije: Julio Frangen

U vrijeme kada gotovo nezapaženo umiru spomenici i estetika korova bez neke velike drame i reklo bi se gotovo po prirodi stvari nastoji postati dominantnom umjetničkom kulturom, skulpture umjetnika Borisa Leinera svojom šarmantnom i neopterećenom izvedbom te uvjerljivim dojmom zaslužuju svu našu pažnju. Lakoća kiparskog izražavanja, raznovrsnost formi i dosegnuta kiparska zrelost, također i originalan izbor motiva, osnažio je umjetnikovu likovnu i kiparsku autonomiju posljednjih godina, pa se sada već može sa sigurnošću utvrditi da se radi o jednom osebujnom karakteru modernog hrvatskog kiparstva.

Na ovoj izložbi koja predstavlja tek fragment izdvojen iz daleko većeg opusa u kojemu se umjetnik bavi portretiranjima i modeliranjima osoba i uopće medijskih fenomena i senzacija sa scene popularne kulture, čemu kao glazbeni i autori i sam pripada, izložene su biste Željka Malnara, Boška Petrovića, Marije Braut, Jimija Hendrixa, te skulpture obnažene bubnjarice i dvije kompozicije djevojaka u igri na plaži (partyiju) na Žriću. Tu je također skulptura Paje i Hađija (Kraljeva ulice), koja slijedi maniru romantičnog nadahnuća umjetnosti ulice već prije zapaženu u Leinerovom radu Pjesnici.

Duboka povezanost sa svijetom medijske i glazbene scene, s tradicijom pop muzike i kulture mladih duboko je utkana u kiparske kompozicije i njihov izraz. Tako skulpture Žrića crvenkaste i razigrane upućuju ka ideji kako sam ambijent doprinosi nadilaženju ustaljenih pravila i potrage za oazama nesputanosti, dok erotična bubnjarica naglašenih oblina djeluje gotovo arhetipski, shodno samom zvuku bunja što od pradavna vremena ekstatički ruši i uspostavlja ritam života i požude, zanosa i prirode. U kontekstu interpretacije Leinerove umjetnosti važno je izražavanje u principima sličnosti koji povezuju ritam, tijelo i pogled kako bi se skulpturom zaokružio zavodljiv moment povezivanja trenutka i iskona.

Biste suvremenika, posebno Hendrixa, Marije Braut i Boška Petorovića zato u svijetu umjetnika nisu samo djela izuzetno pogođena izraza i superiorne plastike. One su ujedno i svojevrsni totemi izrasli u popularnoj kulturi, a ujedno i važan dio unutarnjih i vanjskih orijentira percepcije u svijetu koji bez njihove umjetnosti ne bi bio isti. Tako osmijeh na licu biste Željka Malnara kojeg je Leiner ovjekovječio predstavlja po svemu antologijski rad koji čini centralno mjesto čitave izložbe. Osim što vjerno pokazuje pokojnog Željka i njegovu vedrinu, on je ujedno i uputa koja demistificira svojom bezazlenošću. Malnarov je osmijeh na licu skulpture izraz izvan svakog protokola, jednostavan i neposredan, uhvaćeni trenutak što lakoćom svjedoči kako je umjetnost ustvari ono što je i on sam najbolje znao – avantura.

Kiparski radovi Borisa Leniera, također bubnjara u legendarnim urbanim bendovima (Azra, Vještice, Leiner&Hrnjak, itd.), tako slijede imperativ prijašnjih strasti neodmaknuto od onog nadahnuća nasmijana fantoma slobode koji je obilježio čitave generacije.