Piše: Edit Glavurtić
Kad bi lice svijeta bilo skrojeno prema onom što svatko od nas sam o sebi misli, zemljom bi hodali samo ljudi puni suosjećanja, mudrosti i dobrote.
No, pošto za njegovanje vrline nisu dovoljne riječi samohvale ni lijepo mišljenje o sebi, već je potreban sasvim konkretan napor, trud, disciplina, a često poniznost i odricanje, naše predodžbe o nama i stvarnost razlikuju se kao noć od dana. Jedno je kako sebe vidim, a drugo što zaista jesam. Za približavanje stvarnoj slici, dobro je povremeno pogledati u ogledalo, a nema boljeg ogledala nego što su drugi ljudi.
Slika nije uvijek dopadljiva, nije ugodno kad netko iz sjene na svjetlo izvuče ružnoću koju želim sakriti. Prvi je poriv da sve ignoriram, dotičnom nađem manu i nastavim svojim putem. Drugi je da se oduprem tom djetinjem porivu, prespavam i pustim da se ljutnja slegne a veliki ego utiša. Zatim se upitam je li kritika zapravo istina koju ne želim čuti? Zamolim iskrenog prijatelja za iskreno mišljenje.
Ponekad se zaista sve pokaže neosnovano, ali ponekad se dogodi i istina.
Nije to lako progutati, onako kiselo gorko danima poslije skuplja usta i pali grlo, ali… nema na svijetu savršena čovjeka, pomislim. Svatko ima svoju osobnu temu: zavist, ponos, lakomislenost, slabost, ljubomoru, škrtost, apatiju, pohlepu, samodopadnost… toliko je mogućnosti, i baš sve su ljudske. Brižno skrivene i čuvane, kao što već čovjek čuva nešto što je njegovo.
Ako postoji išta što je u životu istinski teško, onda je to trenutak potpune iskrenosti prema sebi. Kad se on dogodi, iskoračila sam iz svoje sjene. Prihvaćanjem kritike, postajem pobjednica.
Dalje mogu slobodnija, lakša i jednu malenu mrvicu veća.
radio gornji grad 
