Piše: Esad Kočan

Kao i sve katstrofe i ova koja je zadesila Bosnu i Srbiju, imaće svoje heroje i izbaciti na površinu ljudsku otpad. Neki su dali život da spasu druge, neki otvorili vrata doma, podijelili sve što imaju; drugi su patnju vidjeli kao božji dar za – pljačku bližnjeg svog. Nemoćnog. S raznih strana stižu dojave da su neki trgovci baš najnužnijim artikilima višestruko povećavali cijenu. Posebno cijenu – vode.

Ne vrijedi moralisati. Tako je to od kad je svijeta i vijeka, velike nesreće su neka vrsta ogledala u kojem se najbolje vidi kolika je naša mogućnost za dobro i za zlo.

Treba zabilježiti imena najpožrtvovanjih, ne toliko zbog njih, nego zbog nas. Da imamo mjeru za ravnanje. Da budu podsjetnik naših granica. Treba obilježiti sve one koji su pustili s lanca svoju halapljivost, da nesputana divlja. Zapisujte ko su, vješajte im fotografije o bandere, objavljujte im imena po društvenim mrežama, dojavljujte novinarima… Neka osjete kako ih guši vlastiti zjap.

Ne radi se samo o bijesu. Evo će četvrt vijeka kako se u našim malim krajevima svaki zločin, svako zlo i svaštočinstvo isplatilo. Krvave i prljave ruke, postale su garancija uspjeha. Toliko nas je puta nadjačalo zlo, povlačenje pred njim postala je navada većine. Kao da drugačije ne može ni biti.

Može, Zlo nije sudbina. Ono je izbor. Evo prilike, podignimo cijenu koju moraju platiti oni koji ga izaberu. Neka postanu mjera stida. Svog. I našeg.