Piše: Milan Mačešić

Prva reakcija na prvo čitanje N:N.a, koje će se uskoro pretvoriti u sladostrasno iščitavanje, bila je „ovo je stvarno svašta“. Međutim, izbor pseudonima u potpunosti je opravdavao osnovnu temu (tu su još i kazalište, film, politika… celebrities, novinari, beskompromisno prokazani kao marginalci) i pristup kojim se, do tada N.N. zaputio(la) u književni život hrvatske u prvom planu, a paralelno s tim i u samo književnost. Zbunjenost sve brojnije čitateljske populacije išla je dotle da je autor percipiran kao ženski rod (ne samo gramatički), a zgroženost pomiješana s trtanjem, da ne kažem nemirom na granici insomnie, onih koji bi mogli biti pozvani na red, rasla je, čini se, iz teksta (kolumne?) u tekst.

Knjiga tekstova „izriganih“ u intervalima nastanjemim mamurlucima i strašću prema živom životu može se uistinu čitati na više razina; struja svijesti bilježena tehnikom kreiranja fikcije pomoću stvarnosti, roman rijeka, roman kao povijest koja se mogla dogoditi (braća Goncourt), govor bijesna čovjeka (Krleža), pisanje kao terapija (samopomoć), rušenje akademskih književnih kanona…bilo kako bilo, ovdje je riječ o svojevrsnom kulturološko-spisateljskom fenomenu, novom književnom izumu (žanru) koji je pored brojnih adoranata polučio i mnoštvo „hatera“, osporavatelja, odmahivača rukom i, dakako, jalnuševaca. No, najinteresantniji među njima su svakako sljedbenici (eufemizam), tj. epigoni. Ali, iako se mnogi slažu da je sva umješnost C. Bukowskog u jednostavnosti (hm, ajte vi!), kako to da nijedan od njegovih citata ne zvuči kao opće mjesto? Što se epigona tiče, sam autor je za njih rekao „koji su to tek luzeri“, a proveli su se kao gologuzije među kuratim Tatarima. Postoje autori zvani „storytellers“, kako u prozi, tako i u poeziji (Carver, opet Bukowski), međutim, kada je u pitanju K.G. (još samo fali B), onda se nameće jedna jedina odrednica; storymaker!!! Da, upravo je to najpreciznija definicija ovih „uradaka“. Nema čekanja, urođene afazije pisca (Barthes). Pavle Svirac naprosto piše iz jednog poteza, neurotičnom, mahnitom rukom koja je u jednom trenutku jednostavno postala svjesna sebe, poput Marxove materije, ne štedeće pri tom ni svoju malenkost (nju ponajmanje). Nepažljivom čitatelju može se učiniti da njegovi tekstovi teže ka apsolutnoj provokaciji, negiranju općih, a nametnutih vrijednosti, kriterija i statusa, no, je li uistinu tako? Pa, zar je, uostalom, ova šuga od hrvatske i općesvjetske realnosti zaslužila išta drugo do kantu čemera, očaja, povraćaja…a onda jednog jutra… kanta finalnog proizvoda na kolegu mu u Splitu!!!

Kolumna, kao reciklirani proizvod od sekundarnih sirovina, svakako nije najprikladnija definicija posla kojim se bavi Književna groupie. Jer, kolumnisti svoju oblomovštinu održavaju u zapećku, u toplini svojih sinekura, ne „istražujući“, ne riskirajući, ne podmečući se stvarnom, jebenom životu, držeći da su za kuženje svijeta dovoljne spomenute sekundarne sirovine. Groupie koristi one primarne, njegov laboratorij, njegova retorta uzima, otima kako od surovog, nepatvorenog, često izravno bolnog realiteta tako i od privida kanonizirane nadgradnje.

Glavno i ujedno ubojito oružje groupie je poredba kao najzahtjevnija metafora. Poredba je izravni nastavak asocijacije, njezina nadgradnja, a nadgradnja može biti suhoparnija od gradnje. Međutim, kod groupie se radi o pravoj raskoši stila povezanog s drskošću (prvi preduvjet hrabrosti) i kada se lola raspiše – raspašoj! Poput bijesnog Orlanda čupa iz korijena stoljetne veličine jednako kao što tek plivi nadobudne mladice umiljatog medijskog povrća i korov oko njega ne štedeći pri tom ni samoga sebe. Dakako da u svemu postoji i drugo ja, povremeno krhko (prividno?), ali je ono u drugom planu kao što i priliči.

Pored epigona, najinteresantniji fenomen vezan uz fenomen groupie, koja je u međuvremenu postala kulturnim događajem godine, su brojni lajkeri na njegovim statusima među kojima je mnoštvo udvorica iz (polu)javnog života, a sve s ciljem i nadom da ih se preskoči, prešuti, zaobiđe jer…goni ga u kurac, da se poslužim općim, uličnim mjestom. Jer, u knjizi su „oni kojima je tamo mjesto i vjerojatno im je drago što je tako, zatim oni koji nisu, a tako bi htjeli da jesu i napokon mnoštvo onih koji jesu, a tako bi htjeli da nisu“

Nadalje, fenomen neprekidnog oblokavanja, naroljavanja kao nužnog zla, popratne ili preliminarne pojave, upitan je i valja ga uzeti s rezervom; ako je Karl Heinrich Bukowski toliko lokao, kako je mogao svih tih godina ne kasniti na posao, toliko napisati i poživjeti 74 godine? Navodno je mamurluke liječio pisanjem!!! Mamurluke od „cvičeka“, „simfonije“ kao i drugih američkih inačica poznatih hrvatskih glavopuca!!! Jack London, litra whiskeya (John Barleycorn) = tisuću riječi…50-ak knjiga…i samo 40 godina života!!!

Osobno sam čitatelj-sladokusac u prvom redu, a tek onda tražim „zadovoljstvo u tekstu“ urokljivim kritičarskim okom. Ovo na prvi pogled zvuči oksimoronski ali, budući da ovaj Svirac radi sve drugo osim što svira kurcu u književnosti, uvjeren sam da će njegov siloviti zalet u učmalost hrvatske kulturne zbilje, urađen na posve originalan način i iz posve neočekivanog rakursa uskoro, a prije mnogih do sada u povijesti, postati predmetom akademskog naučavanja. Da se kladimo!