Piše: Barbara Vujanović, forografija: Rumi Meštrović

Namjera MEŠTART-a je načiniti poveznicu između Ivana Meštrovića, njegovih djela, ideja, i suvremenih umjetnika te njihovih aktualnih kreativnih stremljenja. Kroz svaki dosadašnji projekt potvrđuje se logična refleksija i prožimanje umjetnosti i života koji su formirani u prošlom stoljeću s onima koji se oblikuju u sadašnjem trenutku. Povezivanje dvojice autora različitih generacija i poetika, Petra Barišića i Lorena Živkovića Kuljiša, u (prvi!) međusobni i (za Petra prvi, za Lorena drugi) zajednički dijalog s Meštrom, pruža nov izazov sagledavanja triju iznimnih kiparskih ličnosti.

Odazivajući se pozivu da reagiraju na determinirani prostor, kao i vrijeme koje se u njemu nataložilo, te pripadajuće mu skulpture, Petar i Loren reagiraju na sebi svojstven i prepoznatljiv način. Prvi je usmjeren na dodavanje materiji i prostoru dimenzije zvuka, koji postaje rezonanca njihova prvotnoga značenja i mogućnost njegova proširenja. Ponovno, Barišić osvještava dimenziju identiteta, porijekla Dalmatinske zagore, zajedničkoga mu s Meštrovićem, kao i asimilaciju arhetipskog, zavičajnoga momenta i kiparskoga moderniteta, baštinjenoga školovanjem i naknadnim formiranjem. Majstor apstrakcije s velikim se poštovanjem i inspiracijom obraća figurativnoj formi, dajući joj neočekivan odraz i odjek.

Loren je pak introspektivan, suptilan i autoreferencijalan, sklon malim pomacima koji sugeriraju promišljenu aproprijaciju prostora i referentnih postavki. A one su, primjerice, pitanje (ne)izvedivosti umjetničkoga djela. U putu od ideje do realizacije otvara se neprebrojivi niz mogućih odstupanja, varijacija, otklona. Da li ostvarivanje zamišljenog u činjenici razlike od početne ideje predstavlja njezinu negaciju? Da li je sama nemogućnost provedbe zapravo njezina jedina istinska realizacija? Jesi li Skice za neizvedivo, zapravo, najdalje moguće faze razvoja?

Napetosti između krajnosti koje prepoznajem u radovima obojice (odnosno trojice) umjetnika prisjećaju me misli Augustea Rodina, prema kojoj kipar prikazuje tranziciju pokreta. Odnosno, on naznačuje naizgled neosjetno kliženje iz jednog u drugi. U kiparevom djelu, stoga, možemo vidjeti djelić onoga što je bilo, te otkriti djelić onoga što će tek biti.

Iako su se u svojim djelovanjima Petar Barišić i Loren Živković Kuljiš otisnuli u područja različitih medijskih mogućnosti, kiparska intuitivna i metierska snaga itekako je prisutna, što se napose očituje u relaciji spram Meštrovićeva stvaralaštva.