Dobrica se rodio 1921. u selu Velika Drenova, usred Šumadije, što je srpski Shire, koje ne naseljuju hobiti, nego pastiri koji su već bliski torlačkom (prizrensko-timočkom) dijalektu. Uostalom, od Kosova te dijele samo neke grdne planinčine, uključujući neprohodnu Goliju. Pohađao je poljoprivrednu školu u obližnjoj kasabi, Aleksandrovcu, voćarski kurs, ali mu to nije išlo, jer do dvadesete nije uspio steći doktorat koji se tu dobivao, nego je “diplomirao” tek naknadno, koncem 1942. godine u Valjevu, što znači da ga je mimoišla Prva neprijateljska ofenziva na Užice, što je bila posljednja velika ratna operacija u Srbiji do 1944. godine. Prethodno se bio priključio partizanima – ušao je zakratko u resavsku četu Drugog šumadijskog odreda, s tim da je odred ubrzo otišao na Sandžak, jer se u Srbiji partizani nisu mogli održati, budući da je gradove i gradiće kontrolirala Nedićeva Državna straža (srpsko domobranstvo), a sela pripadnici JvuO, iliti četnici, dečki s bradom i ukrštenim redenicima na prsima. Garnizonu službu davala je bugarska armija, tako da su Nijemci 1942. povukli sve svoje trupe iz Srbije ostavivši samo jedan policijsku bataljun, što znači da su sve one stotine filmova i tv-serija koje su snimljene o borbi “otpisanih” diverzanata i golorukih seljana s raznim SS-ovcima i vojnicima Wehrmachta gola besmislica – a zato su se i snimali, da se izbriše taj podatak koji se može naći u svakom vojno-historijskom priručniku tisknom u bivšoj državi (vidi: http://www.znaci.). Srbija je između 1942. i 1944. bila potpuno pacificirana i samo se nekoliko ilegalaca i komunističkih odmetnika šuljalo po brdima, dok se vodila seoska politika nezamjeranja ili potkazivanja sa četnicima koji su sjedili na sujednim ćukama. Sve je to Dobrica zapravo lijepo opisao u svojoj knjizi “Deobe” koju je malo tko čitao jer je nevjerojatno nezanimljiva, pa je i kao lektira u socijalizmu slovila kao crni mrak i teški davež samo za najveće štrebere i pionirske ulizice.

To pozadinsko mrcvarenje bio je NOB bez NOB-a, otprilike isto ono što se zbivalo u Zagorju, gdje je tada partizančio jedan sličan kadar podudarnog političkog stila i pretenzija – potonji kolega predsjednik Dobričin, a tada njegov drug Franjo Tuđman. Naganjanje po salašima nije nipošto isto što i borba protiv najelitnije njemačke 1. SS-planinske divizije, povučene s Kavkaza, koja je na Sutjesci napala partizansku glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba. Taj su Ultimate Fight  Drugog svjetskog rata na Balkanu izbjegli i Tuđman i Ćosić, pa to kasnije nadoknađivali pojačanom revnošću i povišenom komunističkom sviješću.

Teško je poloviti detalje Dobričine ratne biografije jer su zastrte koprenom njegovih verboznih mistifikacija. No, u nekom času, valjda 1944. uglavio se u organ srpskog SKOJ-a, “Mladi borac”, a poslije je ušao u Agitprop CK KP Srbije. To je moglo biti tek poslije rata jer je srpska Partija osnovana tek u maju 1945. – prije toga nije bila potrebna, jer su partizani bili neprisutni na terenu, a malobrajni ilegalci djelovali su pod okriljem KPJ.

Dobricu su odmah poslali da se školuje – u Partijsku školu “Đuro Đaković”, koja je trajala godinu dana, a priznavala se kao fakultet. Tu su predavali “provjereni kadrovi”, stručnjaci za dijalektički materijalizam koji se ranije izučavao po zatvorima, a usporedno se provodilo, ako je bilo potrebno, ubrzano opismenjavanje. Evo, Dobričin kolega, narodni heroj Milosav Milosavljević prije rata je izučio papudžijski zanat, ali je imao sjajan borbeni put – on je zapovijedao Valjevskim odredom koji je zadnji, u martu 1942. prešao u Bosnu i ušao u sastav proleterskih brigada. Stoga je i on kao i mnogo drugih u Višoj partijskoj na brzaka stekao B-kategoriju za upravljanje važnim držvnim institucijama. Kad se pogleda današnje stanje, čovjek se ne može oteti pomisli da je i to bolje od ovog sadašnjeg školovanja na izmišljenim fakultetima gdje se kupuju bezvrijedne diplome…

Dobrica je, kao i Franjo – koji završio sličan vojni kurs – bio strahovito ambiciozan, uvijek svjestan što hoće, puno više nego koliko može. Tako je odlučio da se baci u Tolstoje i 1951., poslije nekih nezapažnih prozica, napisao je partizanski bestseler ”Daleko je sunce”. To je jedan ušminkani prikaz njegove vlastite partizanske karijere/nekarijere. U fikcionalnom Rasinskom partizanskom odredu dolazi 1941. do sukoba oko taktike – treba li odred privremeno raspustiti da se ludo ne izgine, ili ne, pa zamjenika komandanta, mudrog Gvozdena koji to predlaže – strijeljaju, a onda svi zaista uludu izginu, osim nekolicine onih koji su ga bili poslušali, pa pričekali povoljnije okolnosti da grane udaljeno sunce – samo što se to u stvarnosti dogodilo tek 1944. godine. To posredno objašnjava i onu činjenicu da je Dobrica mirno završio voćarstvo u Valjevu u zimu 1942/43. Što znači da baš nije bio u ognjici narodnoodlobodilačkog bojovanja prije nego se počeo nazirati svršetak rata.

Zašto je prvi Ćosićev roman naišao na silno odobravanje? Pa nije bilo sličnog štiva iz rata, jedino su Slovenci masovno pisali nekakve prtizanske romabnčuge, ali to je sve uvijek bilo prožeto seoskim socijalizmom a la Cankar, ni R od Revolucije, nego sve neka nacionalno-oslobodilačkla borba, Osvobodilna fronta, umjesto punokrvnog komunizmu… Hrvatskim partizanskim piscima koji su ipak bili građanski intelektualci, poput Ivana Dončevića, koji je napisao samo jednu ratnu zbirku priča, ipak je bilo neugodno da se spuštaju na tu agitpropovsku razinu, a Joža Horvat, koji je odmah izumio jednog partizanskog Švejka, “Mačka pod šljemom”, bio je zafrkant, koji je ubrzo zbog antistaljinističkog scenarija za film “Ciguli-Miguli” Branka Marjanovića pao je u nemilost. Nema tu serioznosti kkvu je pokzivao “drug Gedžo”, što je bio partizanski nom de guerre Dobrice Ćosića.

Prve knjige koje su u Beogradu izašle poslije oslobođenja bile su tri koje je Andrić napisao povukavši se u kreativnu osamu za vrijeme rata  – “Na Drini Ćuprija”, “Trvnička hronika” i “Gospođica”. Poslije toga više ga nisu mogli strijeljati iako je u Berlinu potpisao Trojni pakt u ime u Jugoslavije. Dotle se Fric Krleža teško izvlačio za prijaretanu polemiku s Titom i trima “ovnovima” (Jovan, Milovan i Radovan, Popović, Đilas i Zogović) u “Dijalektičkom antibarbarusu”, a izvukao ga je tek sukob sa Staljinom, no od njega nisi mogao očekivati partizanski roman – i tako je ogledni pisac domaćeg, folklornog socijalističkog realizma postao profesionalni agitpropovac, drug Dobrica. Lako je preživio smjenu šefa CK Srbije, Blagoja Neškovića (koji je pao zbog Informbiroa) jer se dotle jako zbližio s Rankovićem. Ranković ga je i poslao na Goli otok da vidi može li izmajmunisati neka trli-brli storija o žalosnoj nuždi da se kroz penalni sustav preusmjeri nekoliko zalutalih ovčica, dakle neko novo “Daleko je sunce” viđeno iz Petrove rupe u koju su bacalo kadrove koji bi iskazali sumnju u mudrost rukovodstva. Ćosić je obišao logor “Mermer” pa vidio da tu robijaše mlate kao volove u kupusu i zaključio da se ne isplati u to investirati – prepustio je Oskaru Daviču da napiše poemu o Udbi, jer se ovaj više palio na akciju i frajere u dugim kožnatim ogrtačima. Sam se pak posvetio priči iz 19. stoljeća – napisao je roman “Koreni” – jer uvijek bi kad zagusti pobjegao u historijske teme, a ti romani nisu bili toliko dosadni jer ih je pisao s lakoćom poluobrazovane osobe, koja ne haje za autentičnost historijske fakture, nego u povijesne likova ugrađuje suvremene, naknadne ideje i rečenice. Prilično čitljiva, posve beznačajna proza.

No, od toga, vidio je, neće imati puno koristi – nedovoljno dobar za običnog pisca, mogao se probiti jedino s nekom jakom političkom temom. Tako je 1961. – kad je Andrić dobio Nobelovu nagradu – objavio roman “Deobe”, opet rat, ali, specifično – diferencijacija, borba protiv srpskog nacionalizma. Ovo je jedna od najdosadnijih Ćosićevih knjižurina, usto bezobrazna persiflaža najvećeg srpskog romana, neusporedivih “Seoba” Crnjanskoga. Iz toga podražavanja koje je na rubu komičnoga, najbolje se razabiru Dobričine pretenzije – voćar iz Drenove, zaputio se u besmrtnost… Za prvu ruku, pozvan je na “Galeb” gdje je s drugom Titom za četiri i pol mjeseca oplovio cijelu Afriku, prezentiurajući se u fraku na raznim crnačkim dvorovima. Naravno, o tome nije napisao ni riječi, osim što je u intervjuu za knjigu Darka Hudelista (“Moj beogradski dnevnik”) prepričao apsurdnu zgodu, koja njemu, naravno, uz svojstven mu masivni nedostatak smisla za humor nije bila smiješna. Jedne večeri zaustavio je Lazara Koliševskog u nakani da se s palube “Galeba” baci u Atlantski ocean. Lazo je bio silno uvrijeđen – vozio se iza Tita u trećem automobilu delegacije, dok je u drugom išla Jovankina sestra. Bio je smrtno uvrijeđen – u sebi je vidio revolucionarnog lidera makedonskog naroda. I kako onda njega u treći auto, a kravetenu od polupismene Ličanke u drugi, kako?! Do jutra, Dobrica ga je odgovarao od nerazumnog čina, što mu se kasnije itekako isplatilo…

Sve je bilo lijepo za Dobricu dok je Ranković bio na vlasti, ali kad je pao – otpilalo je i Dobricu. Počistilo ga ne idućem kongresu srpske partije (1968.). On je to poslije prikazivo kao svoje “istupanje”, i to zbog “problema Kosova” na koji je prvi upozorio… Možda je negdje i upozoravao, ali sletjeo je naprosto kao rankovićevac, dio te nepouzdane garniture pouzdanih ljudi, kojih se Tito namjeravao riješiti da federalizira partiju i skine s vrata CK, Politbiro i bilo kakvu centralnu vlast osim  vlastite, pantokratorske (Politbiro, odnosno Izvršni komitet je zaista ukinuo iduće, 1969. godine, pa su od tada Predsjedništvo ulazili republički delegati).

Što je valjani Dobrica odlučio objaviti te za nj i njegovo društvo sudbonosne, prijelomne 1966. godine Brijunskog pleniuma?

Naučno-fantastični roman “Bajka” koji nitko do naših dana nije uspio shvatiti, dok ga Darko Hudelist nije pokušao interpretirati u ključu “Torije koasa” Stephena Hawkinga, što je Ćosić u intervjuu odlučno odbijao, misleći isprva da mu se prevejani Hrvat podmuklo podsmjehuje, ali kad je uvidio da je po srijedi iskreno udivljenje, nevoljko je pristao na tu tezu uz ogradu da nikad nije čitao Hawkinga (no moguće je za njega ipak saznao iz novina).

U svojim beskonačnim esejističkim mudroslovnim pisanijama koje su zaredale otkako je napustio romanesknu formu, pa objavljuje na metre nekih svojih razmatranja u kojima sebi uvijek daje za pravo i naknadno utvrđuje ispravnost svih svojih stajališta kojih se više nitko drugi ne sjeća, Dobrica je postulirao da je poslije 1968. postao “disident”. No, to se ne podudara s biografskim podacima. Naime, 1970. primljen je u Srpsku akademiju nauka, gdje se nije moglo ući bez suglasnosti partijskog vrha, jer tu nije vladala liberlna politika kao u JAZU gdje se uvijek na jednog komunjaru ili masona prešutnim sporazumom uzimao po jedan klerikalac. Osim toga, tada je Dobrici poklonjena vila na Dedinju. On to objašnjava zauzimanjem Lazara Koliševskog, koji je nagovorio Tita da svom navodno najljućem protivniku u čaršiji dodijeli omanju palaču s bazenom.

Lijepo opskrbljen, Dobrica nije objavljivao ništa. Družio se s krugom “siminovaca”, intelektualaca-suputnika ražalovanih rankovićevskih unitarista (kod Srba nije bilo sepratističkog nacionalizma), skupine silno duhovitih ljudi, koji nisu mrzili režim, nego Tita.

Objavio je naposlijetku golemi roman u četiri toma “Vreme smrti” (1972. – 1979.). Sadrži svu pozitivnu srpsku mitografiju iz Prvog svjetskog rata – sve bitke i stradanja, ono što je kao drugi “Kosovski ciklus” ušlo u popularnu uobrazulju, i sve u vrlo čitljivoj formi, prikladno za običnog čitatelja. U naraciju je ugrađena i njegova promašena historiografska konstrukcija o kojoj se domunđavao s raznim akademijinim profesionalnim povjesničarima o fatalnoj pogreški Nikole Pašića koji je proklamirao cilj južnoslavenskog ujedinjenja umjesto da prihvati ponudu Antante za kompenzaciju na jugu uz stjecanje Soluna. To je Hudelist s njim sve natenane prošao u knjizi i razjasnio kako je ponuda, ako je i postojala, bila jedan od stotinu manevara u to doba licitacija tuđim teritorijima koje su prakticirale engleska i francuska diplomcija, a Amerika ih sve stavila izvan snage Wilsonovim diktatom. Wilson je pak prihvatio Jugoslaviju kao nacionalni dom južnoslavenskih naroda, jer su ga na to nagovorili neki ugledni engleski intelektualci (Seton-Watson itd.) koji se lako nalijepe na romantične projekte malih ad-hoc imperija kojima se nagrađuju prijateljski vladari “in partibus infidelium” (isto je uspio na sličan način sebi isposlovati i drug Tito), a o Solunu nije moglo biti govora jer je u Londonu filohelenizam bio puno stariji i jači od pomodnog filoslavizma što se rascvjetao u fabijanskim krugovima (tu je važna bila ljubavnica H. G. Wellesa Rebecca West). Dobrica nije dostatno obrazovan da razumije povijest 20. stoljeća – zatočen u skučene granice, bez komunikacije s univerzumom znanja do kojega se nije moglo doprijeti bez znanja stranih jezika, on je sve obrađivao na temelju intuicije, čaršijske obaviještenosti, preko “Politike” i domunđavanja s raznim ljudima po važnijim kafanama. Ali, za svoju publiku bio je on tata-mata: uzeo im je mjeru, a oni njega zdravo za gotovo. Bio je spreman za drugu fazu: ulazak u politiku.

Čim je riknuo drug Tito, pokreće časopis “Javnost”, koji uređuje s Ljubom Tadićem, a u redakciji je i Tadićev asistent – Zoran Đinđić. List je bio antirežimski orijentiran, ali ne antikomunistički, urednici su bili dva ranije najljuća komunjare, ali su artikulirali većinski zahtjev za dokidanjem partijskog monopola. Tek će se kasnije to opozicionarstvo pretvoriti u jedan nacionalistički narativ s dokazivanjem one Ćosićeve teze iz “Vremena smrti” – da je Srbiji Jugoslavija bila suvišna, promašena investicija, u kojoj su Srbi izgubili, i završili s manje nego što su imali pod Karađorđevićevima. Što je sasvim točno – Titova ideja unutrašnjeg ustrojstva Jugoslavije svodila se na repliku Habsburškog carstva, stvaranja teritorijalnih, a ne nacionlnih autonomija, kako bi se federalne jedinice izbalansirale, a on zadržao moć arbitraže. Bio je u poziciji da taj poredak nametne jer je doprinos Srba iz Srbije u NOB bio najmanji – komunizam je u Srbiju donijela Ozna, a ne prtizanska vojska koja se stvarala na terenu. Zato su u srpskoj politici uvijek i bili najjače mange neki policajci, a ne komandanti i narodni heroji, kao u Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj. Da se Srbiji vrate stari obrisi karađorđevićevskog balkanskog mini-imperija, trebalo je, zaista, srušiti Jugoslaviju, čemu se odmah pristupilo, čim su ljudi s kojima je Dobrica bio u dosluhu, pronašli odgovarajućeg lidera – bezličnog i bezbojnog Slobodana Miloševića, koji je bio veliki komunist, ali je mogao postati i bilo što drugo, tjeran neograničenim ambicijama njegove žene, jedne prave ludare, paranoične ultraljevičarke, prema kojoj je Chian Ching bila fina gospođa.

Politički program nazadovoljstva postojećim formulirao je odbor koji se sastao u SANU. Dobrica je u potonjim svojim interpretacijama figurirao kao njegov glavni član, iako je Hudelistu, suočen s drugim iskazima, morao priznati da uopće nije sudjelovao u sastavljanju toga papira, pa se izmotvao da je Memorandum “za nj bio previše razvodnjen, pošto je sam skicirao puno oštriju verziju”. Pretekao ga je drugi akademik koji je nacrt dostavio Udbi i novinama, budući da je znao kako njegovi oprezni, plašljivi kolege neće nikad stići do finalne, službene verzije spremne za publiciranje.

Ne isplati se sad prepričavati cijelu trgediju građanskog “rata za jugoslavenskog nasljeđe” nad kojim je visilo osnovno pitanje – kako osigurati ostvarenje ćosićevske maksime o “sjedinjenju svih Srba i srpskih zemalja” bez rata i etničkog čišćenja? Ćosić je pokušavao razjasniti Hudelistu kako je on predlagao Miloševiću da se to provede mirnim sredstvima, a ovaj ga je otpravio, shvativši da od njega neće čuti ništa pametno, jer je nemoguće napraviti kajganu ako se ne razbiju jaja. Pa je nastavio po svojoj pameti, kako je mislio da može i dokle ide, dogovarajući se s Tuđmnom oko podjele Bosne, pomažući i kontrolirajući preko svojih službi Srbe u Krajini, ali im nije dopustio da se ujedine s bosanskim Srbima, budući da je tu predstražu smatrao fakultativnom ekstenzijom provizorne nekakve nešto manje Velike Srbije. Što je on točno pokušao ostvariti, iz ove distance više nije jasno, jer je sve to skupa bilo glupo i nerealno i moralo je propasti upravo tako kako je i propalo, te završilo nacionalnom katastrofom, uz žrtve i strašne zločine.

Kad je međunarodnoj zajednici ozbiljno dozlogrdio Sloba, pokušali su ga skloniti na prevaru ubacivši kalifornijskog biznismena Milana Panića, kao čovjeka koji će Srbiji donijeti mir, dok se Dobrica prihvatio ćorava posla da postane predsjednik krnje, nepostojeće Jugoslavije. To je bila jedna od najkomičnijih epizoda balkanske tragedije, koja nikad ne poprima seriznost sličnih događaja u normalnim državama Zapada. U toj farsi svi su sudjelovali zbog naivnosti ili iz računa, dok im se Sloba smijao otvoreno govoreći: “Ma ništa vam to ne vrijedi, ja sam vam ovdje Homeini!”

Sve je, naravno, završilo blamažom. Milošević je Ćosića izbacio kao zadnjeg bezveznjaka, suvišnog slugu, pa je njegovo dostojanstveno držanje prilikom povlačenja utoliko više djelovalo patetično. Poslije toga, nominalna vrijednost Ćosićeva na političkoj sceni, realno je pala. Srpsku publiku ipak ne sačinjavaju sami idioti – svi su shvatili da simbolička rola Oca nacije nije konvertibilna, jer se ne može pretvoiti u stvarnu moć. Od tada se više nije štedjelo na pohvalama, jer lijepe riječi ništa ne koštaju ako se upućuju političkom mrtvacu – cijela Čosićeva politička karijera tu je završila, a on je opet postao književnik, ali književnik kojega ne čitaju, jer su ga čitali samo dok je lansirao potentne prevratničke ideje. Malo se, doduše, povratio kad je na vlast poslije ubojstva Đinđića došao Koštunica pa se formirao “kuhinjski kabinet” u koji su ušli Matija Bećković i Dobrica Ćosić. Veselu družinu tri polumrtvaca nezaboravno je persiflirao niški književnik Zoran Ćirić (“Gang of Four”). Matija i Dobrica imali su posrednog utjecaja na medije. Aca Tijanić često je ispred “Freske” dugo na mobitel divanio s Ćosićem, izmjenjujući s njim komplimente za političku mudrost i dalekovidnost…

Kad je na vlast došao Tadić on se s Dobricom ljubazno odnosio – ta dolazio im je u kuću dok je Boris još bio dijete. Prema tatinom friendu bio je pun uvažavanja, te izjavljivao za novine “da se s njim često konzultira”. Naravno, nije tom nezajažljivom senilcu poklanjao nikakvu stvarnu pažnju. Knjige koje je sad Ćosić pisao, prodavale su se u neznatnim tiražima, čak ni s knjigom o Kosovu nije uspio skorirati, a na kraju, i sam je prihvatio tezu da se tamo više ništa ne može postići, nego se Srbija mora okrenuti budućnosti – ali budućnost Srbije zasniva se upravo na tome da u njoj nema Dobrice ni njegovih ideja, pa zapravo počinje tek od jučer, 18. maja.