Piše: Eduard Pranger

U ovoj katastrofi koja je zadesila regiju ljudi, dobri ljudi, nastoje pomoći koliko mogu. Blogovi i Facebook statusi puni su apela za pomoć i informacija gdje i kako uplatiti za pomoć stradalnicima. Ima i onih koji prozivaju vlasti kriveći ih za nebrigu i za uzroke koji su se mogli spriječiti, ali nisu. Ljudi su s pravom ljuti, pa u bijesu spominju čak i donaciju Novaka Đokovića koji je odmah odvojio jedan dio honorara, a „naši“ sportaši, eto, nisu.

Što se sportaša tiče oni vjerno služe svoje gazde i uz to lijepo namiruju i sebe, naravno. Gazde su im političari koji sve njihove sportske „uspjehe“ i događaje oglašavaju na sva patriotska zvona skrivajući i kamuflirajući tako bijedu i dno svoje osobne političke nesposobnosti kojom nas vode na dno. Uz to, često su i sami involvirani u sport, ali je taj „sport“ najčešće samo pranje novca i zamagljivanje sredstava kojima građani obilno financiraju klubove i saveze. Sportaši pak, za svoje uspjehe ubiru lijepu lovu, dobivaju nagrade za svaku međunarodnu medalju, stanove i zemljišta od lokalne samouprave, a kad prestanu pronositi slavu domovine diljem svijeta zasjednu u neku političku fotelju, dograbe se vodstva u nekom savezu i tako i oni osiguraju svoje potomstvo generaciju-dvije unaprijed.

Naravno da sportaši nisu krivi za količinu padalina po kvadratnom metru, ta oni su stalno na pripremama i natjecanjima, na posebnom režimu prehrane i pod budnim okom timova koji brinu da nam donesu što više medalja i slave. Nisu zbog padalina krivi ni političari, ali su krivi što su zapustili i zanemarili državu koja ih hrani. Da se svih ovih godina sustavno i planski gradila obrana od poplava (nasipi, produbljivanje oteretnih kanala itd.) štete su mogle biti manje, a katastrofa možda čak i izbjegnuta. Ali ne. 

Naši su vrli državni dužnosnici već više od dvije decenije zabavljeni isključivo samim sobom i jedina im je briga kako za vrijeme mandata osigurati sebe i svoju obitelj. Već godinama u svim prilikama ismijavaju glupe partizane koji su imali „petoljetku“ (petogodišnji plan i program budućih aktivnosti), svake godine jednu veliku vježbu civilne zaštite za slučaj katastrofe (NNNI ili „Ništa nas ne smije iznenaditi“) te obavezan vojni rok. Danas su našim vođama planovi samo pusta obećanja, organizirana općenarodna civilna zaštita se svela na gorsku službu spašavanja, a što je preostalo od vojske – imali smo priliku vidjeti: nekoliko stotina vojnika s lopatama i bez vojne mehanizacije s načelnikom Stožera u vojnom transporteru kojeg 24 sata prati ekipa HTV-a. 

Jednom riječju, naši se državni dužnosnici ponašaju poput kralja Luja XV koji je u svojoj dekadenciji i narcizmu izjavio: „Poslije mene potop“. I baš nam se to i dogodilo. A što se sportaša tiče, ne treba od njih tražiti donacije jer znajući kakvi smo, tko zna gdje bi one završile. Treba ih sve lijepo potrpati u autobuse i, onako atletski snažne, velike, zdrave i motivirane, poslati na poplavljena područja da tamo brane čast patrije i dokažu svoje domoljublje. Zajedno s političarima, naravno.