Piše: Edit Glavurtić

Cijelu je noć jako puhao vjetar, u mom lakom, isprekidanom snu neprestano sam bila svjesna zvuka koji me je ljuljao u san, ali ga onako paučinasto tananog i remetio, pa sam se često budila. Negdje pred jutro, nađoh se ugolemoj katedrali, još dok sam joj prilazila bila sam svjesna njene grandioznosti, nevjerojatno visokog tornja koji se napinjao prema nebu, nalik na one Gaudijeve. Našavši se unutra shvatila sam da se cijela golema građevina sastoji od niza velikih dvorana poredanih u krug, kao latice u cvijetu, svaka za sebe cjelina, povezana sa susjednom. Sasvim drugačijom dvoranom tek malim, skrivenim prolazom. Osim osnovnog oblika tu nije bilo geometrije, dapače, svaka je prostorija djelovala kao neka živa organska tvorba. U jednoj je cijeli jedan zid bio od vatre, jedna je bila kao kora drveta u kojoj su urezbarene nevjerojatne slike, a u jednoj se nalazio golemi kip Kraljice sa krunom, i svim zemaljskim kraljevskim obilježjima. Podovi su bili od zemlje, a ja sam bosa obilazila taj golemi prostor (odnekud poznat?) puna ushita i dubokog divljenja pred ljepotom koja se pred mojim očima iz trenutka u trenutak mijenjala. Nije prvi put da sanjam katedralu ili crkvu, više puta su me u snovima privlačile svojom ljepotom, no kad bih ušla, mračna se unutrašnjost najčešće pretvarala u prijetnju, pa sam u velikom strahu tražila izlaz kog nije bilo.

Noćas sam nesmetano šetala, na kraju susrela nekog visokog, ogrnutog muškarca koji se preobrazio u prijatelja, pa mi ponudio vodstvo (u snu sam znala da taj čovjek ima golemo znanje, ali zbog prirodne plahosti ne govori puno) pa smo nastavili zajedno, do buđenja.

Sad sjedim uz jutarnju kavu, vjetar još uvijek puše, a ja pokušavam ući u ono raspoloženje i sjetiti se detalja, ali uzalud, jer što više pokušavam, slike se brže brišu. Što me u snu dočekalo kao poznato i prirodno sad je opet mutno i daleko, kao što je svakoj javi nerazumljiv svaki san.

Ne, ne znam što mi govori, niti mogu odgonetnuti. 

Samo osjećam da dolazi iz sloja dubljeg od radosti ili tuge, ostvarenja, bola i trajanja, iz prostora u kom je vrijeme samo trenutak, a cjelokupno iskustvo bića tek slika, potpuno jasna dok sam u njoj, ali raspršena istog trena kad se probudim. Uglavnom volim tu drugu dimenziju, ta vrata koja vode u nesvjesno, iako nikad ne znam što ću tamo naći, kakve slike vidjeti, koga susresti, kakvim nebom letjeti, u kakvoj vodi plivati. Uzbudljivo je vidjeti to svoje sjenovito, usnulo i nepoznato ja, bez obzira koliko nerazumljive njegove poruke bile, jedna je jasna i nedvosmislena: život je puno, puno više od budnoga stanja. Dobre li pomisli za sve nas kojima stvarnost nije dovoljna!