Piše: Igor Mirković

Kako to rješavaju Japanci: kad te razbjesni pretpostavljeni, odeš u malu izdvojenu sobu i svoju frustraciju isprazniš udaranjem u lutku za koju zamišljaš da je taj nesretni, glupi, odvratni šef. Poneka poduzeća imala su takve lutke i sobe za ‘pražnjenje’, kako bi radnici – tako rekuperani – poslije bolje radili. Čitao sam to davno u knjizi Drage Buvača o procvatu japanske ekonomije.

Nekako mi se čini da ova tužna poplava ima identičan efekt: tko god od nas nosi neku frustraciju, ispraznio ju je uz pomoć poplave. Pa smo tako nasrnuli na Kaptol (najviše), Milanovića, Karamarka i pridružene stranke i zločinačke organizacije, dr. Markić, Marka Perkovića i Đoa Ustašu (di ste sad sa svojim parama!), a sigurno je poneko odvalio i po Miljenku Jergoviću i Ustavnom sudu. Tko god nam ide na živce, optužimo ga da se u trenutku tragedije ponio kao govno.

(Jedino po Liniću ništa: na vrijeme se čovjek izvukao, a da nije – dobio bi najviše)

Tu potrebu da elementarnu nepogodu koristimo kao ventil za kolektivno pražnjenje frustracija doživljavam kao dirljivo svjedočanstvo o ljudskoj prirodi, jedan od rijetkih vedrih momenata u inače pretužnoj situaciji.

Ne bi me čudilo da susjeda s donjeg kata pozvoni na vrata i kaže: umjesto što puštate muziku između dva i pet popodne i vežete bicikl za gelender, mogli bi malo vozit pomoć u Slavoniju.