Piše: Stjepo Martinović

Što mi je na umu, pita ‘sprava’… E, baš jest nešto – sve od prve vijesti o strašnim poplavama u porječjima bosanskih i panonskih rijeka: da u ljudima ipak živi drevna poslovica ‘drvo se na drvo naslanja, a čovjek na čovjeka’… pod ‘kritikom’ koje se usrana neoliberalna mantra samopomoći raspada kao paučina! Gdje su sada veliki proroci self helpa?! Oni koji su se itekako financijski ‘self(na)helpali’ na ljudskom beznađu i lakovjernosti… gdje su bljutavolozi i tkalje života, profiteri očaja i propovjednici individualizma – kad se vidi da je sam čovjek GOVNO NA KIŠI?!

Za bivše države, taj primordijalni ljudski refleks – uzajamnost u dobru i zlu – bio je našao odraza u akciji Solidarnost na djelu, kojom se stvarala velika zaliha roba za interventne potrebe… današnje paradržavice na bivšemu jugoslavenskom području još su ratnih godina taj humani i humanitarni zadatak mahom prepustile crkvenim, isključivošću zagađenim, ustanovama.

Vjerujem da će sve one iz sadašnjih stradanja izvući niz pouka, između ostalog i da uspostava i održanje spremnosti društva za suočenje s katastrofom ne smije biti igralište popova ni mutnih humanitarista (termin Bernarda Kouchnera – itekako zna zašto ga je skovao!), nego stvar funkcionalne države. Solidarnost građana uvijek je dobrodošla, ali je na razini države i regionalne samouprave uređen sustav najbolji odgovor… naravno, uz temeljit obrat u radu državnih poduzeća zaduženih za prevenciju elementarnih nepogoda (valjda je već svima jasno da je posve promašen koncept ‘regulacije’ pretvaranjem rijeka u ograđene/ozidane kanale odrezane od prirodnih rasteretnih područja).