Svijet je veliko pozorište. Većina ljudi gleda da sebe prikazuje drugima u što ljepšem svijetlu. No, polje tragikomike nastaje povećavanjem razmaka između stvarnoga i projektovanoga.

Piše: Milenko A. Perović (pobjeda)

Postoje osobe kojima cijeli život protekne u izvještačenostima „zametanja tragova“. Kod nekih razmak može narasti do patoloških razmjera, pa im prerušavanje postane „drugom prirodom“. Osim stalnog zauzimanja poželjne i odgovarajuće poze, takvi ljudi ne stignu načiniti bilo šta vrijedno ili počine mnogo postiđujućeg. U korijenu njihove potrebu za poziranjem uvijek je mučnina ośećaja manje lične vrijednosti. Po tome koliko ko želi da bude neko drugi može se cijeniti šta intimno misli o sebi.  Da sebe kao takvoga cijeni, ne bi imao potrebu da se prerušava u drugoga. Ako prerušavanje nije oblik lukavštine na svekolikom životnom polju ljudskih prevara i licemjerja, nego mu postane trajnim stanjem životnih stvari, po tome se može prosuđivati snaga želje da se pobjegne od samoga sebe. Bježanje od sebe podstiče stalno laganje sebe o sebi. Ono se opredmećuje u slikanju poželjnih slika o sebi u očima drugih. Kad se neko drugome jako želi predstaviti kao neko drugi, to kazuje koliko je samome sebi neprihvatljiv i nepodnošljiv. Kazuje koliko ne trpi samoga sebe. Uljepšavajuće samopokazivanje takvim ljudima može pričiniti trenutke zadovoljstva, kao prevarantima kojima uspijeva prevara. No, uistinu ono je božja kazna življenja u neautentičnosti sebe samoga. Ono je božja kazna da se bude falsifikatom i surogatom. Bjegstvo od sebe pokreće svijest o svojoj bezvrijednosti. Ta svijest počesto samu sebe kamuflira, anestezira i tješi glumljenjem velike gospoštine, visoke kulture, svjetskoga šlifa i gledanja „s visine“ na lokalne prilike. Iz toga najčešće ispadnu surogati gospodskih surogata, Sterijine uspijuše i pokondirene tikve. Oni su vječiti seljačići koji glume gospodu ili sluge koje oponašaju svoje gospodare. Kao produkti neautentičnosti masovne kulture oni glume da su autentični izraz visoke kulture. Najčešće su lokalni mangupčići koji misle da su dovoljno odmakli od zavičaja – đe ih dobro poznaju – pa hoće da se prometnu u džet-set,  „otmeno društvo“ i „celebrity“. Ma koliko uspješno da glume gospodu – i baš zato što glume gospodu – osuđeni su da cijelog života budu nečije sluge. Njihova je sudbina da se stavljaju u službu, da rade za drugoga, da igraju uloge koje im drugi namijene i napišu. Zapadaju u nevolje kad se previše užive u ono što glume. Nevolja ih stiže kad kao sluge uobraze da su se zaista upisali u gospodare. Zakonomjerno ih tada mora snaći nešto što ih razotkriva do koštane srži.

Postoji prototip takve osobe u Crnoj Gori. Po nesreći, kao i mnogi što se u njoj izdaju za prototipove, i on je samo kopija. Nazdravlje mu se reklo, oponašanjem je uspio interiorizirati pokojnoga Dragoša Kalajića. Teško je na našim prostorima naći sličan primjer takvoga pokušaja imitiranja, preslikavanja, pa i uživljavanja. No, kao što falsifikate i surogate uvijek izdaju sitnice – koje upućuju na ono glavno – tako i ova klonirajuća interiorizacija ima odstupanja od originala. Kalajić je – bar prema balkanskim mjerilima – bio autentičan u svojoj neautentičnosti. Bio je dovoljno autentičan da nikada javno ne pređe Rubikon salonskog fašizma. Skrivao se uspješno u slapovima oniričkih verbalnih fantazmagorija, pokazujući kako se lucidnim slaganjem riječi mogu graditi potpuno besmislene tekstualne cjeline.  Njegova crnogorska kopija je neautentična u svojoj neautentičnosti. Ne umije on govoriti ni frazirati čak ni u koordinatama političkih banalnosti. Taj mučni nedostatak kompenzira poziranjem kao u kakvom trećerazrednom provincijskom forografskom „ateljeu“. Ocvalim poziranjem uspio je postati kandidat za predśednika Crne Gore. Poslije toga postao je stalni opozicioni kandidat za nešto, čak i za čelnika Podgorice. No, baš tu počinje njegovo nesvjesno demaskiranje. Pozvao je da se politički rivalitet vlasti i opozicije u Crnoj Gori razriješi „beranskim receptom“. Nije on ništa drugo nego – recept za fašizam! Objelodanjivanje toga recepta  je konačno i potpuno razotkrivanje stvarne ideologije i stvarnih namjera opozicijske grupacije kojoj se stavio u službu.

Kalajićev falsifikat izrekao je u svojoj predizbornoj „strategiji“  uputstvo za pripremne fašističke radove u Crnoj Gori prema isprobanom „beranskom receptu“. Eksplicirao je u  njemu preporuku o „opozicionoj akciji“. „Akcija“ treba da započne upadanjem u izborne štabove konkurentske političke partije. Zašto je to potrebno? Da bi se „spriječile zloupotrebe dijeljenja novca glasačima“. Kad treba pokrenuti „akciju“? Onda kad se primijeti da „državne institucije nastavljaju da ignorišu zloupotrebe“. Ko to treba da primijeti i ko određuje šta su zloupotrebe? Niko drugi nego on i njegovi! Šta mu je ključni cilj „akcije“ nasilnog upadanja u izborne štabove protivnika? Ništa drugo nego – promovisanje „demokratske kulture i tolerancije“?! No, u „beranski recept“ ne spada samo ono što je on naveo. Spada i sve ono što se u Beranama dešavalo tokom lokalnih izbora. Ni on ni njegovi politički poslodavci to nijesu osudili niti se od toga distancirali. Dešavalo se nasilje u vrlo različitim oblicima! Predstavnici političke grupacije – koja ga privremeno rentira kao svog „lidera“ – nasilno su upadali u privatne kuće svojih političkih oponenata. Nezakonito i silom su otimali ono što im ne pripada u cilju svoje izborne pobjede i difamiranja političkih oponenata. Zastrašivali su i batinali svoje političkih protivnika. Prijetili su pripadnicima drugih nacionalnih zajednica. Svjesno i namjerno su kod njih izazivali ośećaj nesigurnosti i straha. Stvarali su atmosferu opsadnog stanja, dostojnu divljih devedesetih godina prošloga vijeka. U „beranski recept“ spada i niz teških kriminalnih radnji. Spada nedopustivo nacionalističko divljanje, barjačenje zastavama druge države, proglašavanje da dio države Crne Gore nije njen dio, nego da je dio druge države. Spada tu i otvoreno pozivanje na krvoproliće i ubistva političkih protivnika i pripadnika drugih nacionalnoh zajednica. Jednim slovom, „beranski recept“ je uputstvo za primijenjene četničke radove na terenu. On je uputstvo za postupanje po tradicionalnim četničkim metodama, u službi tradicionalnih četničkih ciljeva i s generalnom namjerom uništavanja nezavisnosti Crne Gore. Uostalom, velika povijesna premijera „beranskog recepta“ odigrala se u Vajmarskoj republici u nacističkim razračunavanjima sa njemačkim socijaldemokratima, komunistima, liberima i Jevrejima. Mnoštvo repriza odigravalo se na svim geografskim tačkama Jugoslavije na kojima se pokušavala stvarati „velika Srbija“.

Kalajićev falsifikat hoće četničkim metodama da pobijedi za izborima za gradonačelnika Podgorice. Neki gradovi na prostoru bivše Jugoslavije – naprimjer, Srebrenica – dobro su upoznali četničke modele upravljanja gradovima!