Stefan Simić: NIŠTA NAS NE SME IZNENADITI

1. a. pop.1

 

Piše: Stefan Simić

Generacije rođene četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka vaspitavane su na čuvenoj Staljinovoj maksimi „Ništa nas ne sme iznenaditi“.

To je načelo koje moj ćale stalno ponavlja, u svakoj životnoj situaciji, nalik na legendarni lik koji igra Bata Stojković u filmu „Balkanski špijun“, i u skladu sa tim načelom, sam samcijat, suočio se pre neki dan sa vodenom bujicom.

Naime, on se za ovu poplavu pripremao čitav život, marljivo i studiozno, i mislim da je preključe, napokon, dobio zasluženo priznanje za višedecenijsku paranoju kojom nas je zlostavljao, i da je došlo njegovih pet minuta.

Pošto nam je kuća na pedesetak metara od reke sa jedne strane, na dvesta metara sa druge, i na nekih trista metara sa treće, bilo je realno da čim reka izlije mi prvi stradamo. Pritom kuća je bez stepenica, na nižem nivou nego ulica, bez spratova, samo prizemlje, i po logici stvari bili smo prvi na udaru.

Međutim moj ćale, gorepomenuti đak Staljinove i Makarenkove pedagogije „Šta ako…“, i „Ništa nas ne sme iznenaditi“, na vreme je pripremio džakove i postavio ih na ključnim mestima. Zatim je izvadio WC šolju, zatvorio dovode vode, i zapušio sva mesta odakle je voda mogla da krene iznutra (što je u komšiluku bio najveći problem). Zatim je tečnim silikonom bandažirao vrata, prozore, i sve moguće otvore i prilaze, i spreman je, u bunkeru, sa baterijskom lampom i omanjim zoološkim vrtom koji je na brzinu skupio sa svih strana, dočekao poplavu.

Naravno, u međuvremenu je na stolicama i na stolu podigao sve vredno u slučaju da probije, posebno svu moguću elektroniku…

Krenula je bujica, a krenula je i borba, počele su polako brane da padaju jedna za drugom, mačke da mjauču, psi da laju, a voda da nosi sve pred sobom. Brana je bila savladana, silikon je takođe popustio, ali je, u suštini, uspeo da zaustavi vodu i da sve završi sa minimalnom štetom.

Komšijama nikako nije bilo jasno kako je uspeo da se provuče dok je njima voda, iako su im kuće uzdignute, ulazila i do pola metra, a o podrumima i da ne pričam.

Sutradan, kada je opasnost prošla, svi su znatiželjno dolazili da vide šta i koliko je nastradalo, mnogi su se hvatali za glavu, a moj ćale je samo mudro ponavljao „Ništa nas ne sme iznenaditi…“.

I zaista, dođu trenuci kada paranoja ima opravdavanje, i kada svi oni teško mogući scenariji postaju realni, i nekako ljudi koji su tehnički potkovani, koji znaju kako stvari funkcionišu, unapred budu na sve spremni, i sve moguće nepogode dožive kao izazov, i ne sede skrštenih ruku.

Staljin je ovoga puta pobedio, čvrsta ruka, i stav kako nas ništa ne sme iznenaditi. Nažalost iznenadilo je mnoge, i tek će, i samo dobrom organizacijom i racionalnim predviđanjem možemo sa što manje posledica da saniramo štetu.

Moj ćale nikada nije bio ni na jednoj funkciji, niti će, i iskreno mislim da su takvi praktični ljudi, ljudi koje ne interesuje vlast, neuporedivo bolji u organizacijskom smislu od političara, jer se ne vode spoljnim utiscima, već samo i jedino time da se spasi ono što se spasiti može.

I to se i ovoga puta pokazalo kao tačno.