Piše: Stevo Basara

Ova priča je od ničeg nastala, osuđena na propast, prije nego je znojenje o njoj u biti i počelo. Bez potrebe da bude nešto drugo, odnosno, ona obitava kao moje ništa kao dosada. Dobre priče pokupiše oni što dođoše prije nas. Oni su navodno imali motiva za takve stvari. Mi nemamo ništa od toga što su oni imali, na mukama, sa prevelikim brojem informacija za koje nema apsolutno nikakve potrebe, osim za čuvanjem, kao sirotinjskom navikom, iz doba slovne oskudice kada se mislilo da se svaka riječ po cijenu razuma sačuvati mora. Prisvajaše svaku, bez razlike na njeno porijeklo, dob i što ti ja već sve ne, ili da, kako se to već u ljudi događa.

Moje bezvezne, a i one malo bolje priče su o tebi, ma kako da se zoveš i gdje god ti bila. Tamo su gdje stoje zaboravljeni skeletoni košpica od kajsija, tvoje spapunjate osušene jabuke i dunje, mumije sa ormara, zovu me tvojim imenom, priče su o tebi nepostojećoj. Da ja sam ta prokleta bezvezna fotografija na dnu ladice tvog pisaćeg stola. Prekriven sam snopom kemijskih olovaka koje nisu radile i konačno sahranjen praznom kutijom od tampona. Ćutim mutavo sa fotografije. Gledam gotovo tragično. Sijam, dok me svjetlost i zub vremena konačno ne proždere. Lijepo bi bilo ostaviti ovo sada i pobjeći glavom bez obzira, ali čak ni to više nije motivacijski dovoljno, da se odustane, nažalost ne, čak ni ja nisam više impresioniran vlastitim odustajanjem.

Zato naprijed, grlom u jagode, (ako pojma nemam kakva se pouka krije iza tih riječi), naprijed bez razmišljanja. Naprijed, u spisateljske promjene, ma kako zvučalo ništa ili mlako svašta, ovo počinje da biva moja prozna bašta.

Proljeće niko ne može zaustaviti. Preporod može biti ovo trenutno sada. Ne znače jedino makovi i ostalo prosto poljsko cvijeće proljeće. Neki se od njih kriju u memljivim, prljavim sobičcima. Na trošnim krevetima se jedno upravo porađa, na policama i prašinom zatrpanim strujnim računima. Podno guzice debeleog mačka, drijema san jednog proljeća, u stisnutoj je šaci usnulog djeteta, otvara se prije nego nas obavijeste da je tu, da miruje još jedan san, još jedan dan i onda, polako počinje da se otapa zima, počinje kao proljeće, kao nemir, buđenje usnulog tijela.

Naime mnogo je više ljudi koje je ubila svjetlost nego ih je izgrizla tama i pomračina. Takvi ljudi umiru sretni. Nesvjesno sretni. Tako piše u njihovim čituljama, o njihovoj hrabrosti i čojstvu, zaboraviše na grijeh zablude, na zlo, strah i smišljene urote i smrtne odmazde. To smo preskočili zadovoljni i sretni otišli su jer nisu o tome ništa govorili osim mene, i ovog sada. Ali ja nisam pozvan ja sam bez presedana izvan kruga bitnih događaja.