Piše: Marijan Grakalić

Utorkom u Potepuhu svjedočimo svakojakim čudesima, ponekad i nekim posve katarzičnim trenucima u kojima se ugodno ćaskanje pretvara u otkrivanje nepoznatog. Ovog puta kada mi je gost bio Velimir Vsković taj se oslobađajući moment isto snažno osjećao. Naime, razgovor s čovjekom koji je urednik nacionalno značajnih izdanja Krležijane i inicijator i urednik Hrvatske književne enciklopedije, nije bio nipošto nešto suhoparno i rezervirano za knjiške moljce. Bila je to posve druga spika, gotovo s elementima krimića ali i one fantastične literature kakovu pronalazimo u Kafke, Musila ili Borgesa kada pišu o sudbinama ljudi koji marljivo nastoje ostvariti neviđeni i prije nepostojeći Fitzcarraldo. Viskovićev slučaj nam je i bliži nego priča koju je ekranizirao Warrner Herzog opisujući život i vizionarsko herojstvo Irca Briana Sweeneya Fitzgeralda zvanog Fitzcarraldo koji oko 1900. godine putuje iz perua sa suprugom Molly put dug 1.200 milja do Brazila, kako bi posjetio operu u kojoj pjeva Enrico Caruso. Sam Fitzcarraldo opčinjen je idejom da izgraditi opernu kuću usred Amazonske prašume. Zato kupuje parobrod i počinje ploviti po Amazoni ali ga većina sljedbenika ubrzo napušta. U pogubnoj atmosferi tropske džungle uz pomoć Indijanaca koji vjeruju da da je on izaslanik Boga, svoj parobrod uspijeva prevesti brod preko brda do drugog toka rijeke i tamo o.tvara operu. U filmovima, umjetnost tako, često pobjeđuje. No Viskoviću koji također slijedi vizionarske projekte značajne za nacionalnu kulturnu baštinu, lokalni Indijanci ne vjeruju da je božji izaslanik, iako to naravno, on ne tvrdi niti je to uopće neki problem. Ono što se provlači kao čitav lajtmotiv njegovih nastojanja jeste uporna intelektualna kuraža da se ostane nepristran i neovisan o nebrojenim taštinama, interesima i klijentelistima naše književne i kulturne scene. Ako se pitate zašto Viskoviću Milan Bandić nije dodijelio književnu nagradu Grada Zagreba ove godine unatoč tome što je takva bila odluka povjerenstva za nagrade, onda upravo u tom korupcijskim žongliranju književnicima i književnošću kao dodatnom kusuru za političi probitak leži nečasna tajna. Ono pak što je još više ficgerijalnije od gornjeg slučaja jeste sam nastanak Hrvatske književne enciklopedije koja je se stvarala duže od 12 godina, a o čemu Visković piše i knjigu koja bi se trebala pojaviti do jeseni. Apsurd nije nešto što je kompatibilno s ”novim novinarstvom” poniklom u anglosaksonskom svijetu, ali dakako, sva je prilika da i ono baštini već u svom nazivu ponešto od onih očitih paradoksa. Noseći svoje pjesme na ogled, simbolički rečeno da se ne zanemari nadahnuće i naboj kakav ima taj projekt, Visković nudi svoju ideju i inicijativu Tomislavu Ladanu sada daleke 2001. godine. Sve to podržava i Antun Vujić koji je tada ministar kulture i uz početno oduševljenje projekt kreće pa njegovo ostvarenja nalikuje bajci. Ali avaj džungla u Hrvata ubrzo uzima danak, ekipa koja gradi operu odnosno enciklopediju susreće se s nizom brutalnih sila primitivnog svijeta, jer, Bože moj, nisu svi Indijanci dobrodušni i ne žele nositi teret preko brda kako bi sutrašnjica bila lakša zato je je prošlost zabilježena. Priča o encikopediji priča je o brobi protiv psihosomatskih zamki, ambulantna stvar koju posreduje danas svaki dobar američki triler koji se bavi serijskim ubojicama kulture, nezrelim klasicima, lažnim književnim kritičarima i premijerima kasnije poslanim na odsluženje dugogodišnje zatvorske kazne.

Kao velika čakra u kojoj su zapletene tajne i istine, sudbine pisaca i pisanja, ona nekima pretpostavlja nemilu vječnost, drugima draž a trećima tek utopijsko mjesto za koje je svejedno jeli u Amazoniji ili slivu Save. Sve se tu sklupčalo kako bi zajedno umrlo i potom ponovo uskrslo, dok se sam Fitzgerald sada svoje oživljeno djelo promatra kao biće koje se osamostalilo i čija riječ u hrvatskoj književnoj prašumi zvoni kao operna arija u onoj dalekoj tropskoj i ko vulva vlažnoj džungli. Uistinu, teško je reći kako je to biti Velimir Visković.