Piše: Romano Bolković

Na putu prema Histrionskom domu, gdje se slavila 25-godišnjica HSLS-a, sretne mene stranački prijatelj i upita me, neobavezno, ali sasvim jasno, jesam li možda razmišljao o preuzimanju zagrebačkog HSLS-a, budući da je predsjednik gradske organizacije ponudio ostavku.
Nisam, kažem mu, i ne bih to mogao preuzeti, jer stvarno, uz svoje obveze, svoj način života između Berlina i Zagreba, svoje planove, ne bih se mogao baviti strankom onako kako bi se njome u Zagrebu trebalo baviti, a da bi čovjek onda mirne savjesti izašao na izbore: riječ je o tome da je nužno artikulirati takav liberalni program u kojemu bi se prepoznali svi oni koji se tako gordo samodoživljavaju kao liberali, a za probu, pogledajte zidove svojih prijatelja: kladim se da ih više od pola za sebe tvrdi da su – liberalni. Što dakle, u čemu je onda problem? Kako to da se taj svjetonazorni liberalizam logično ne pretoči u politički liberalizam?
Ovo pitanje moga prijatelja tjera me na razmišljanje trebam li se uopće više baviti politikom, barem u ovoj zemlji, jer, odgovor na pitanje zašto zapravo liberali u nas ne postoje, unatoč silesiji liberalnih građana, striktno artikuliran, definitivno obeshrabruje.
Ja naime mislim da je to laž, da je riječ o samoobmani: riječ je o tome da je par desetaka mojih vršnjaka i mlađih kolega odjednom počelo, i to unazad godinu, dvije, tamburati samo po jednoj jedinoj ideji ne pačanja države u ekonomiju, dakle, unatoč pompoznom dječjem ( OK, to shvaćam, mladost je retorički uvijek takva ) name droppingu, pjeva se jedna te ista dječja pjesmica, liberalizam za srednjoškolce, ali kad se ozbiljan čovjek odmakne od toga, jer mu dosadi uvijek jedan te isti napjev, jer samo dječica vole da ih jedna te ista pjesmica ponavljana unedogled uljuljka i uspava, onda se počinje shvaćati da se u nas, a part od nepostojanja građanstava, o čemu sam napisao desetine tekstova, zapravo o liberalnoj demokraciji ne zna ama baš ništa. Da stvar bude gora, moj naraštaj je posebno lažljiv: hipokrizija je moga naraštaja razumljiva, ali je nesnosna: razumljiva, jer je riječ o okradenim životima koji se žele instantno nadoknaditi, o ukradenom životnom vremenu jedne generacije koja nije uspjela odrasti jer joj na glavi sjede karijere naraštaja koji i sam dva, tri desetljeća nije imao pristupa javnosti, kamoli materijalnom zbrinjavanju, pa sad atavističkom glađu pohlepno ždere sve što su svi prethodni naraštaji stvorili, štoviše i ono što će budući morati stvoriti ne bi li otplatili dugove tog gargantuovskog apetita, no unatoč tom opravdanju koje možemo ali i ne moramo uvažiti ( jer, zanimljivo, ali tako se doživljavala, svjedoči to hrvatska umjetnost sedamdesetih, i ta generacija ) ne postoji naraštaj koji je u hrvatskoj povijesti manje politički angažiran i artikuliran no što je moj! Moja je generacija stvorila medije, uglavnom; u politici, ona ne postoji. U njoj ne postoji ama baš nitko tko bi bio relevantnom političkom pojavom, i kako stvari stoje, iz njen neće nitko biti zapamčen u političkoj povijesti Hrvatske pa čak ni po zlu, što je, obizirom na tradiciju, posebno nevjerojatna okolnost. Ovaj naraštaj, kojemu su ukrali najbolje godine života, morao je život posvetiti, sve je očitije, užasnom naporu da obavi one elementarne stvari koje se u životu inače podrazumijevaju: nije tu riječ samo o ratu, jer tu još i imamo na koga biti ponosni, iako su to, u današnoj perspektivi, sasvim izgubljeni životi, bez obzira jesmo li preživjeli rat; riječ je o tome da se u pretvorbi i privatizaciji na ovu generaciju nije računalo, a ona je danas u naponu snage, ona je ta koja bi trebala proizoditi, ona je ta koja bi trebala stvarati dobra ove zemlje! No, upravo se nju delegitimiralo, pretvorilo u pasivnog promatrača vlastitih života, u epizodnu ulogu u drami osobne i kolektivne sudbine i povijesti, i, nije stoga čudo da je taj naraštaj sve što je drugima bilo samorazumljivo, morao obaviti s dodatnim naporom: zaposliti se unatoč tome što posla nema, skučiti se unatoč kreditima u švicarcima, školovati se unatoč prekinutim studijskim godinama zbog rata, odgajati djecu unatoč činjenici da se nema ni stana ni zaposlenja, a vrijeme se ubrzalo i godine prolaze. OK, ako je tako, kad već naričem unatoč tome što bi mi se moglo predbaciti da je svaka mladost teška, ili, kako je rekao Tenžera, da je samo teška mladost lijepa, ali zašto onda kažem da je moj naraštaj licemjeran?
Zar niste do sada shvatili? Ima li u Hrvatskoj povijesti još jedan, barem jedan sličan naraštaj, kojemu su do te mjere uništili život, a da je postojano i dalje trpio, da nije uzeo vlastiti život u svoje ruke, da nije odlučio oblikovati taj život u moralu, pravu, politici, da nije odlučio prestati biti samoskrivljeno nezreo, da se nije odvažio odgovoriti onom: Sapere aude!?
Nema naraštaj u povijesti Hrvatske koji toliko brblja, doduše najčešće na državnim dotacijama koje se kaskadno preko civilnoga društva preliju u privatne đepove pa se u tom kruhoboračkom posredovanju izgubi osjećaj sponzoriranosti, da bi se već u sljedećem koraku grizla ruka koja hrani, u delirčnom samozaboravu spomenutog puerilnog slobodarstva kojega je, pišući doduše o kulturi, sasvim precizno opisao Hribar:
“Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno.”
Moja generacija, da poentiram, nije arikulirala nikakvu politiku. Moja generacija nije dala niti jednu jedinu političku figuru koja bi, čak i u ovako slaboj konkurenicij, ostavila iole pamtljiv dojam. Ne, ne radi se o tome da je sasvim logično moj naraštaj ciničan, jer zna za laž idologije. Nije čak ciničan ni profano, jer zna da za ideale ginu budale. Nije čak ni ciničan, jer nije čak dorastao ni do cinizma. Moj je naraštaj jednostavno – idiotski.
Jesam li prestrog?
Ha, čujte, to stalno i uvijek ponavljam: idiot je u izvornom, grčkom smislu te riječi osoba nesposobna za javne poslove; nesposobna je za općinstvo, jer je nesposobna za općost: zato i jest idiot, da se vratimo na početak.
Jesmo li mi dakle idioti? Ili je naprotiv legitimno kazati: Nisam idiot da nakon rata još premećem to po smetlištu od hrvatske politike?
Politike u kojoj je, to je povijesno iskustvo ovdašnjega življa upisano u gene, nužno biti samo i jedino za vlastito dobro, jer se za opće, vidimo, radi tek po kazni, da se ne ide u zatvor. Desetljeća jednopartijskoga sustava učinila su svoje: da bi imao karijeru, moraš biti u Partiji! Tako je i danas: biti u jedonom od dva ogranka Partije, naprosto je must, jer inače nema života, nema prosperiteta, nema poslova – nema lovice. I, stoga je Hrvatska bipartijna: mi samo hinjimo demokraciju, sveli smo je na nužan minimum, jer znamo zapravo da je sve to kurac, laž, da eto Kolindu placetira Washington i Bruxelles, sama kaže, pa će je valjda i instalirati a demokraciju tko jebe, i upravo zato jer znamo da je demokracija teatar sjena, mi smo je minimizirali, a stranke koristimo tek kao medij realizacije osobne koristi.
Stoga jer politiku doživljavamo jedino i samo kao sredstvo vlastita probitka, nama i ne treba nitko treći, ni treći put, ni pravi put, pored ove dvije stranputice.
I zato je ovdje nepotrebno primiti se posla u HSLS-u Grada Zagreba, a, rezignirano moram zaključiti, i uopće se baviti politikom: jer, a s kime da ja to sutra sjednem, ma kako se ta stranka zvala, sve da osnujemo još jednu, novu, sto i ne znam koju, ili da eto preuzmemo te liberale glavnoga grada? S kime?
Gdje je ta generacija koja bi, recimo, podnijela žrtvu pa barem upola manju od one Budišine ili Gotovčeve? Neumjesno je nakon svega tražiti još i tu moguću žrtvu? Moguće. Konačno, zašto bi uopće svijet građanske politike i tražito ljudske žrtve. Ali, ako čak ni u tome nije stvar, ako ni ta žrtva nije neophodna, u čemu je onda stvar?
Moja je generacija, velim, stvorila medije. Možda je u tom posredovanju života, izgubila osjećaj neposrednog sudjelovanja u njemu.
Odgovori mogu biti nebrojeni. I svi točni. Baš kao i činjenica da nije bilo naraštaja hrvatske povijesti koji bi politički bio beznačajniji.