«Delikatna istina» je najnovije izvješće s političke scene, dubinski sagledane i opisane u stvarnim, sudbonosnim prijelomima koji potpuno mijenjaju karakter britanskog društva. Gotovi svi ostali suvremeni anglosaksonski pisci su obični estete, ograničeni na subjektivno iskustvo, koje preporučuju akademski elitisti, dok se politički novinari bave banalnim temama s kojima se žonglira u medijskom cirkusu. No, Le Carre nepogrešivo pogađa srž problema – britanska Služba, pokazuje, pretvorila se u najamničku agenciju američkih konglomerata, koji kupuju ministre, agente i, po potrebi, britanske vojnike specijalnih snaga za neke svoje operacije… Britanska država i diplomacija postale su poluga privatnih interesa američkih «otuđenih centara moći» kao što su, istodobno, podložne ruskoj plutokraciji baziranoj u Londonu… I više od toga, uostalom: u baru hotela «Connaught» za ozbiljne novce može se isposlovati susret sa šefovima britanske obavještajne službe. Čovjek bi se mogao okladiti da je upravo to što opisuje Le Carre u stvarnosti napravio srbijanski oligarh Miroslav «Delta» Mišković, kad mu je u Beogradu zaprijetila dugotrajna zatvorska kazna… Pauline Neville-Jones, ministarka za državnu sigurnost u konzervativnoj vladi Johna Majora, optužena je u «Guardianu» da je svojedbno posredovala u dealu prodaje Telekoma talijanskim investitorima. Provizije su bile enormne, a isplaćeni novac je umjesto u Srbiji završio na Cipru.

Tko je taj radikal koji udara na tvrđavu britanskog establišmenta?

Pisac iza pseudonima Le Carre je David John Moore Cornwell, neobični proizvod sasvim obične engleske bijele srednje klase, školovan u privatnoj školi internatskog tipa (public school), s biografijom malograđanina, s kakvom se jedino možeš pokriti po ušima ako živiš u današnjem multikulturalnom Londonu. Rođen 1931., završivši gimnaziju, 1948. je upisao studij njemačkog u Bernu te iduće godine stupio u britansku vojsku koja ga je uvrstila kao tumača u Vojnu obavještajnu službu i poslala u Austriju da ispituje prebjege iz Istočne Europe. S prebjezima su na Zapad, naime, dolazili ruski špijuni. David se poslije tri godine vratio u zemlju i nastavio studij na Oxfordu, u Lincoln Collegeu, gdje je, za MI5 špijunirao potencijalne sovjetske agente. Šanse da nekoga od njih zaista provali bile su ništavne, jer su u to doba za Ruse radili drugi najprominentniji oksfordovci koji su postali rukovodioci britanske obavještajne službe MI6.

Oba su naziva tih ustanova, uostalom, legendarni, pošto pripadaju dalekoj, anakronoj prošlosti, iako se i danas koriste. MI5, odnosno «Military Intelligence Office No. 5» nije, naime, ni «vojni», ni «obavještajni», nego naprotiv, civilni ured zadužen za – kontrašpijunažu, u sklopu Ministarstva unutrašnjih poslova, dok je MI6 sad «Secret Intelligence Service», iliti SIS, britanska inozemna obavještajna služba, engleska CIA.

Britanski špijuni bili su sve do drugog svjetskog rata odreda diletanti, pripadnici više klase regrutirani na najboljim sveučilištima i u novinarskoj profesiji – poput Iana Fleminga, koji je stvorio prototipskog  obavještajca iz špijunskih thrillera, Jamesa Bonda. Lik toga špijuna ne bi se mogao više razlikovati od stvarnih junaka tajne scene. Možda je njen najtipičniji stvarni protagonist bio pisac Graham Greene, koji je i sam napisao desetke filmovanih špijunskih romana. Rođen u obitelji iz visokoga društva, pohađao je internat gdje su ga zlostavljali stariji dječaci, pa je razvio psihotične simptome, zatim završio Oxford, postao ljevičarski simpatizer i vrlo vjerojatno ruski agent. Bio je usto i vrlo revan katolik, što sve i nije tako kontradiktorno kako se čini, jer su protestanti zaokupljeni moralnim pitanjima, a katolici jedino teže iskupljenju. Sv. Pavao i Lenjin, Hegel i Marx, cezaropapisti i komunisti, nisu tako udaljeni čak i kad su protivnici… U svakom slučaju, Greene je u španjolski građanski rat poslan kao najbliži suradnik Kima Philbyja, šefa ruske špijunske mreže u Britaniji. Osim Philbyja, mrežu su sačinjavali Donald Maclean, Guy Burgess i Sir Anthony Blunt, koji su postigli najviše položaje u društvu i državnim ustanovama. Sovjetski prebjeg, Oleg Gordijevski, identificirao je kao petoga čovjeka Johna Cairncrossa, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio u Bletchley Parku, gdje je uz pomoć prvog kompjutera na svijetu, razbijen njemački šifrantski sustav «Enigma». Cairncross je slao sav materijal u Moskvu, što je imalo odlučnog utjecaja na ishod velike bike kod Kurska. Također, davao im je podatke o njemačkim operacijama u Jugoslaviji, koje je GRU odanle slao radio-vezom u Titov štab.

Britanski izdajnici, «Petorka s Cambridgea», na sveučilištu su pripadali «blumsberijskom» klubu «Apostles», gdje su se okupljali dekadenti i svjetski umovi poput Virginije Woolf, Keynesa i E. M. Forstera. U Londonu, zalazili su u «Travellers». Nisu bili isključivo homoseksualci, nego najčešće biseksualci, politički podjednako ambigvitetni. Još početkom tridesetih, u doba krize i propasti britanskog carstva, otkrili su novo, idealno «carstvo nebesko» koje im je navijestio general Jurij Ivanovič Modin (r. 1922.) pa ih sve regrutirao za sovjetsku službu KGB i postao njihov «case officer» iliti «spymaster». Slobodno su iskazivali radikalne ljevičarske sklonosti, što je tridesetih bilo šik, a zatim, u ratu protiv nacizma, ušli su u tajnu službu, koja se «po vezi» popunjavala amaterima s klasičarskom naobrazbom. Prvi zadatak bio im je da preuzmu rukovođenje brtanskom inozmenom obavještajnom službom SIS, u čemu su u velikoj mjeri i uspjeli.

Pripravnik u toj službi, njihov «mitarbajter» na Oxfordu, David Cornwell nije mogao dovršiti studij bez novčane potpore koju mu je priskrbila Služba. Njegov otac bio je nepouzdan i neodgovaran tip, financijski opsjenar, engleski Pevec koji je nekoliko puta zaredom na fiktivnim poduzećima zaradio bogatstvo pa ga zatim uredno prorajtao i jednom, štoviše, zbog prevare, dospio u zatvor. Majka ih je ostavila kad je David imao pet godina – cijelu je mladost proveo zanemaren u nekom internatu gdje mu ne bi na vrijeme plaćali školarinu. Stalno «u zraku», bez obiteljske podloge i klasnog identiteta, bio je savršen profil za adepta Tajne službe, u kojoj se «legenda», lažna biografija, svlači poput kaputa.

U kontrašpijunaži gdje je primljen 1958. prošao je osnovnu školu: prisluškivanje, provale, tajna pratnja, vođenje deaktiviranih agenata, informativni razgovori… Njegov šef, lord Clanmorris uočio je odmah literarno darovitog mladića i ohrabrivao ga da piše, budući da je i sam, kao visoki oficir Službe, pod psudonimom objavio 17 detektivskih i špijunskih romana. Tako David počinje rad na prvoj knjizi, a istodobno dobiva premještaj u uzbudljiviji SIS, gdje ga 1960. postavljaju za političkog konzula u Bonnu, a zatim u Hamburgu. Sljedeće godine izdat će svoju prvu knjigu, «Call for the Dead», koja je smjesta postigla uspjeh i lansirala njegov pseudonim – John Le Carre.

Već se tu po prvi put kao junak pojavljuje misteriozni agent ustanove  skraćeno nazvane «Circus», po fiktivnoj adresi na londonskom «Cambridge Circusu». Ime mu je George Smiley. U romanu on razotkriva britanskog izdajnika, visokog državnog službenika, koji špijunira za istočnonjemačku tajnu službu HVA. Likovi protagonista utemeljeni su na stvarnim osobama – Smiley nalikuje lordu Clanmorrisu, a šef istočnonjemačke inozemne službe je, naravno, generalu Markusu Miši Wolfu, rukovodiocu Hauptverwaltung Aufklarung (HVA), čiju autobiografiju (s posvetom – za Denisa Kuljiša, s ispravnom kvačicom na š, držim na počasnom mjestu u svojoj biblioteci).

Sljedeće godine Le Carre je izdao još jedan sličan romančić, «A Murder of Quality», gdje je Smiley ponovno u detektivskoj roli, no ta knjižica mogla je tek učvrstiti njegovu reputaciju solidnog žanrovskog literata druge klase, ni blizu književnim vrhuncima poput «Našeg čovjeka u Havani» ili «Mirnog Amerikanca» koje istodobno objavljuje Graham Greene, dok na masovnom tržištu popularnog štiva istodobno žari i pali Fleming s «Goldfingerom» i «Operacijom Thunderball».

Davidova diplomatsko-obavještajna karijera bliži se kraju s događajem koji se te 1961. zbio daleko na sjeveru.

U Helsinkiju je defektirao ruski obavještajac pukovnik Anatolij Golicin, major Prve glavne uprave KGB, ponudivši CIA-i podatke o ruskim «kriticama» u američkoj i britanskoj službi. Rusi su odmah alarmirali Philbyja koji se tada nalazio na dužnosti u Bejrutu, pa se on ukrcava na ruski trgovački brod i bježi u Moskvu. Tamo će ga dočekati neugodno iznenađenje da nije pukovnik KGB-a, kao što su mu govorili, pa dobiva samo plaćicu od 500 rubalja mjesečno. No, kad je umro, sovjetska pošta tiskala je marku s njhegovim likom: KIM FILBI – SOVJETSKIJ RAZVJEDČIK.

Zašto se cijela sovjetska mreža počela odjednom urušavati? Osim «defektora» tome pridonosi najveći podvig zapadne kontrašpijunaže, američka «Operacija Venona» iz doba Drugog svjetskog rata, koja je deklasificirana tek 1995. godine! Američka služba uspjela je, naime, još ranih četrdesetih probiti rusku diplomatsku šifru, za koju se smatralo da je, matametički, neprobojna (tzv. jednokratna šifra). No, iz izvora «Venona», tj. na temelju pročitanih depeša sovjetske ambasade u Washingtonu, ipak su pokuljale ruske tajne… Nisu bila navedena imena nego samo pseudonimi sovjetskih špijuna, ali su bile vidljive njihove akcije i položaj, pa se s velikom vjerojatnošću mogao suziti krug sumnjivaca. Većinu FBI nije dirao, da se ne otkrije provala –  recimo, nije bilo interesa da se privodi bivšeg hrvatskog bana Ivana Šubašića, člana Mačekova HSS-a, kojega je još prije rata zavrbovala sovjetska služba. Drukao je kao predstavnik jugoslavenske izbjegličke vlade u američkom glavnom gradu. No, američki «atomski špijuni» Fuchs i Rosenbergovi uhićeni su, osuđeni i smaknuti, pa je to idućih desetljeća bio «cause celebre» cjelokupne intelektualne ljevice, koja ih je prikazivala kao nedužne žrtve makartizma i «lova na vještice», budući da nisu bili poznati podaci iz izvora «Venona».

Na temelju «Venone», razotkriveni su i Maclean i Burgess, ali ih je ruska agentura u SIS-u na vrijeme upozorila, pa su pobjegli iza Zavjese, no pritom je sumnja pala i na Philbyja, samo što ga je establišment uzeo u obranu, budući da bi s njegovim padom nastala kataklizma i došlo do gubitka povjerenja u engleski poredak utemeljen na tradiciji i socijalnoj mreži više klase.

Čim je Philby nestao iz Bejruta, bilo je jasno da je on odavna provalio kompletnu mrežu SIS-a, jer je godinama bio u samom vrhu službe. Tako i Davida Cornwella povlače u London, jer je izgubio agenturu – svi su mu špijuni «pali», našto on izlazi iz Firme, odlučivši da se posveti spisateljskoj karijeri. Imao je u rukopisu roman koji će se pokazati prijelomnim za taj žanr i postići neusporediv svjetski uspjeh.

Hladnoratovska proza poslije njegova djela «The Spy Who Came in from the Cold» (1963.), više nikad neće biti bezvezno špijunsko tehniciranje s napuhancima poput Tajnog agenta 007. Taj Le Carreov roman (koji je ubrzo izašao i na hrvatskom, u «Hitu» kod Zlatka Crnkovića pod pojednostavljenim naslovom – «Špijun») kontaminiran je periodskim ugođajem, jezom, nekim svojstvenim «egzistencijalističkim angstom» koji teško mogu pojmiti oni koji nisu proživjeli to doba straha od atomskog rata i potentnog sovjetskog totalitarnog globalizma. Institucije staromodnog europskog društva pritom su se rušile razotkrivajući ogoljeno licemjerja i bešćutnost malograđanske svakidašnjice, uz svježe uspomene na fašističke fascinacije. Društveni pejsaž djelovao je otužno, a život bio je lišen optimizma i perspektive. Možda ta moralna kriza nigdje nije bila tako snažna kao u Engleskoj. Ovaj Le Carreov roman stoga je izazvao toliku senzaciju, iako zapravo, evocira najbolja djela špijunskog žanra iz prethodnoga doba – ima tu puno Somerseta Maughma (iz njegove zbirkeAshenden Or the British Secret Agent, 1928) i, uostalom, ranog Grahama Greena (Ministarstvo straha, 1943.) s tim što su svi ti «atmosferski» špijunski trhrilleri zapravo dospjeli do publike preko filma. Ashendena je još 1936. u Hitchcockovu pomalo zaboravljenom britanskom filmu igrao mladi John Gielgood, dok je najčuveniji, naravno, Greenov «Treći čovjek», kojega je kao britanski »film noir» 1949. režirao Carrol Reed s Orsonom Wellesom i Josephom Cottenom u glavnim ulogama.

Inače, poslije «Trećeg čovjeka», Green je hladnoratovski žanr zamalo još obogatio jer se iste godine, pod pseudonimom N. Wilkinson, javio na natječaj časopisa «New Statesman» gdje su zadali temu: «najbolje oponašanje stila špijunskih romana Grahama Greena». Na konkursu Green je dobio tek drugu nagradu. Tekst pod naslovom «The Stranger’s Hand: An Entertainment», silno se svidio njegovu prijatelju, talijanskom redatelju Mariju Soldatiju, pa ga je pokušao navesti da proširi tu priču o jugoslavenskim špijunima u poslijeratnoj Veneciji…

Greenov siže «The Stranger’s Hand» raspisala su dvojica scenarista. Giorgio Bassani (najpoznatiji po de Sicinu «Vrtu Finzi-Continijevih») i Guy Elmes koji se četrdesetih i pedesetih profesionalno bavio adaptacijom talijanskih scenarija za englesko tržište i sudjelovao u raznim koprodukcijama. Scenarij koji je Green kasnije preradio u roman nije nastavak «Trećeg čovjeka», pa likovi nisu isti, ali je pozadina storije i tema gotovo identična, s tim da se radnja ne događa u Beču, nego u Veneciji. Nisu isti likovi, a isti glumci su u sličnim rolama – tajanstvena heroina, Puljanka Alida Valli, glavna je glumica oba filma, dok engleskog obavještajca igra Trevor Howard. U «Trećem čovjeku» on je major Calloway, u «The Stranger’s Hand» major Roger Court. Umjesto bečke citre, ječi tema Nina Rote. I zaplet je podudaran – u Veneciju stiže kao neupućen protagonist koji odmah upada u središte špijunske zavjere sin engleskog oficira koji je, međutim, netragom nestao (kao što Rollo Martins dolazi posjetiti svog prijatelja Harryja Limea). U hotelu «Bauer Gruenwald» dječaka čeka soba, ali oca nema, i on ga počinje tražiti… Naravno, oteli su ga jugoslavenski špijuni i odveli na brod gdje drže i istarskog demokratskog lidera koji je pokušao naći azil u Italiji, ali su ga ondje zgrabili špijuni Ozne.

Mario Soldati režiser je starije generacije (19006. – 1999.) koji je u ranijoj karijeri uglavnom snimao povijesne filmove. Pripadao je krugu liberalnih intelektualaca, napisao je mnoštvo scenarija, kazališnih komada i literarnih eseja, a početkom tridesetih predavao je kao gostujući profesor na njujorškom Sveučilištu Columbia. Ukratko, nije bio ni režimski oprtunist u doba fašizma, ni ljevičar, što znači da se posve razlikovao od većine poratnih talijanskih režisera, koji su ravno iz «ružičaste» faze filmskih limunada i komedija iz visokog društva (žanr nazvan «telefono bianco», jer su u elegantnim kućama telefoni, naravno, bili bijele boje) ulijeću bez pardona u melodramatski socijalni realizam, iliti «neorealizam». Stoga je Soldati bio prikladan autor za maračno djelce, «film noir» iz Venecije nad kojom se još nadvija neizvjesnost nerazriješenog rata. Tito je vojno prisutan u Trstu, a njegove službe u sjevernotalijanskim gradovima. Ali, kad je film bio snimljen, 1954. godine, jugoslavenski maršal napravio je volte face i pristupio Balkanskom paktu, vojnom savezu sa članicama NATO-pakta a Trst je prepustio Italiji. Soldatijev film postao je tako malo neugodan, pao je u nevrijeme i brzo je eliminiran iz distribucije… S pompom je prikazan tek na 66. venecijanskoj Mostri 2009. godine!

I roman «The Spy Who Came in from the Cold» postao je film. U ekranizaciji Martina Ritta, glavnu je ulogu igrao Richard Burton, ali film je ostao zasjenjen romanom. I naredni Le Carreov roman, «Rat u ogledalu» (1965.) bio je isti i sve isto još više – u njemu kao da je dotaknuto dno hladnoratovskog beznađa. I opet se, ponovno u epizodnoj, ali krucijalnoj roli pojavljuje Gerge Smiley. Ovdje Le Carre opisuje birokratski rat u obavještajnoj zajednici – jedan zamrli ogranak tajne službe pokušava voditi samostalnu operaciju u Istočnoj Njemačkoj pa aktivira svog propalog špijuna, nekog Poljaka – a «Circus» to sve cinično dopušta kako bi, zapravo, kompromitirao i ukinuo ovaj odjel… Neprijatelj, dakle, nije s druge strane, onkraj berlinskog zida, nego u džungli Whitehalla, gdje se iluzije i deluzije brzo troše, a u ovom nastavku sage ni George Smiley ne ispada dobro – on će presjeći konopac pojasa za spasavanje za koji se drži žrtvovani poljski agent… «The Looking Glass War» pretvara se u film već sljedeće godine, s Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.

U idućem romanu, «Small Town in Germany» Le Carre zapravo prikazuje svoj konzulat u Hamburgu. Priča nije špijunski thriller, ali je politički strahovito zanimljiva iz današnje perspektive, jer pokazuje koliko je filofašistički populizam ispod društvene površine blizak vidljivom političkom horizontu u krhkim kontinentalnim zapadnoeuropskim demokracijama – kao da je Cornwall te 1968. navješćivao potonji uspon Joerga Haidera!

«The Naive and Sentimental Lover» (1971.) je perverzna engleska priča o ljubavno-bračnom trokutu – tu nema špijuna, nego je zapravo storija o stvarnim komplikacijama u autorovu intimnom životu, gdje je, poslije razvoda, ostao treći u «menageu» jednog bračnog para. Zanimljivo, u potpuno je istu situaciju tada dospio i njegov vršnjak, čuveni britanski pisac Kingsely Amis, otac podjednako poznatog Martina Amisa.

Oba ta Le Carreova romana i trogodišnji muk koji je zatim uslijedio, tek pripremaju pozornicu za Le Carreovo remek-djelo, roman «Tinker, Tailor, Soldier, Spy» (što bi se moglo prevesti jedino na srpski, kao «Pekar, lekar, apotekar… špijun»). To je definitivna priča o stvarnom «Trećem čovjeku», naime o Philbyju i izdaji tzv. Petorke s Cambridgea.

Poslije stotinu knjiga i članaka koje su u novinama objavljeni o «Philbyju i drugovima», Le Carre donosi brilijanti prikaz unutrašnjeg funkcioniranja «Circusa», u kojemu je zavladala izdajnička kabala pa preuzela sve funkcije britanske službe, pretvoriovši je u glavni punkt za otkrivanje američkih tajnih operacija, budući da je OSS, a poslije CIA o njima rutinski informirala svoje atlantske zaveznike, i to preko posebnog oficira za vezu u Washingtonu. U stvarnosti, taj je oficir bio Kim Philby, koji je, priomjerice, izdao operaciju «Valuable» kojom je 1952. u Albaniji trebao biti svrgnut Enver Hoxha, pa zamijenjen kraljom Zoguom. Kao u pretpremijeri iskrcavanja u Zaljevu svinja na Kubi, tu su desantne brodove s gerilcima na invazionim plažama dočekali i masakrirali na vrijeme uzbunjeni pripadnici Sigurimija. Tada je «Venona» identificirala ruskog agenta koji je u Moskvu odaslao upozorenje, ali dokazi su još bili inkonkluzivni…

Junak romana «Tinker, Tailor» je George Smiley, a njegov antagonist, neodoljivi zavodnik Bill Heydon, seksualno polimorfni dekadent, modeliran je po briljantnom intelektualcu i socijalitu Kimu Philbyju. Za ovaj roman Le Carre je dobio nagradu «Sommerset Maugham», pa je, u dobi od 43 godine potvrđen kao kralj žanra i postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih engleskih pisaca uopće. U sljedećih pet godina, završit će trilogiju Circus-sage romanima «The Honourable Schoolboy» i «Smiley’s People», u kojima se romansira uzvratni meč u kojem mali, debeli engleski špijun naposlijetku pobjeđuje svog arhineprijatelja, sovjetskog šefa «Karlu», oblikovanog, naravno, po Miši Wolfu, pomiješanom sa šefom KGB-a, generalom Kaluginom.

«Tinker, tailor» postao je zatim najbolja ikad snimljena špijunska televizijska serija, gdje je dušu i tijelo glavnog lika preoteo visoki, suhonjavi Sir Alec Guiness. Poslije toga se više ne isplati tvrditi da je Smiley zapravo nalik Anthonyju Hopkinsu – ova predodžba zakovana je za vječnost, kao i Harry Lime s pojavom Orsona Wellesa.

Poslije trilogije o Smileyu, Le Carre je napisao još trinaest fenomenalnih romana, od kojih je «The Perfect Spy», moćno autobiografsko literarno djelo, koje se samo naslanja na žanr kao njegova najbolja, najambicioznija knjiga, puno bliža Dickensu, nego Flemingu.

Posljednji romani – «The Constant Gardiner» (2001.), «The Mission Song» (2006), «A Most Wanted Man» (2008.) i «Our Kind of Traitor» (2010) pokazuju da je stari majstor ostao totalno ukopčan u suvremenu zbilju. Četiri njegova moralističko-špijunsko-antiestablišmentska thrillera prikazuju kriminalnu djelatnost zapadnih multinacionalki u Africi, gdje ih zapadne službe pokrivaju, budući da su se pretvorile u ratnoprofiterske ustanove na nedaćama Trećeg svijeta; zatim stvarnost antisilamističke antiterorističke kampanje u Europi, te naposlijetku komplot s ruskim oligarsim i novcem mafije, kojim se upravlja na londonskoj burzi, pod pokroviteljstvom britanske politike i britanske tajne službe.

Šteta što se Le Carre nigdje nije dotakao Bosne i Balkana, nego je to učinio samo njegov manje talentiran i lošije upućen kolega Frederic Forsythe.

Le Carre je svojim djelom i inovacijama u žanru uvijek okrenut stvarnoj političkoj evoluciji britanskog društva pa je kao angažirani pisac posve zasjenio Lena Deightona, čistog žanrovca, fenomenalnog autora serijala od deset knjiga o britanskom špijunu Bernardu Samsonu (1983. – 1996.). Ta uvjerljiva ekstenzija «hladnoratovskog» špijunskog žanra s propašću komunizma ovog je sjajnog pisca prerano lišila njegove centralne teme.

Jedini suparnik tako ostaje Robert Harris (r. 1957.), koji je napisao «The Ghost» (2007.), po kojemu je Roman Polanski zastim snimio film «Ghost Writer». Podloga zapleta gotovo je ista kao u «Delikatnoj istini». Ovdje je britanski karizmatični premijer kadroviran od američke obavještajne zajednice, koja ga je zavrbovala još na sveučilištu – a ta priča ima posebnu težinu, jer je Harris, najpozntiji britanski kolumnist, bio prijatelj i najbliži saveznik Tonyja Bliara prilikom njegova upona na vlast, da bi se od njega udaljio kad se pokazalo do koje je mjere podložan diktatu specijalnih interesa američkih centara moći.

No, dok je Le Carre usredotočen, raskošni talent Roberta Harrisa raspršio se na sva razdoblja povijesti – napisao je fenomenalnu trilogiju o političkim intrigama u Rimu (trilogija o Ciceronu), a posljednja mu je knjiga o antisemitskoj aferi Dreyfus iz 1894. godine. Napisao je najbolji ratni špijunsko-tehnički roman ikad («Enigma»), genijalnu historijsku persiflažu «Fatherland» o modernoj Hitlerovoj Njemačkoj koja je pobijedila u europskom ratu jer je Amerika ostala neutralna, te «Archangel», u kojom se pronalaze tajni Staljinov dnevnik i Staljinov sin, koji nije ništa manje nabrijan na vlast od oca, a njegova je vjerna replika – hosana!

Interesantno je da u Hrvatskoj, Srbiji i Jugoslaviji kojima su uvijek vladali i zapravo još i sad vladaju špijuni, nikad nije objavljen niti jedan ozbiljan špijunski roman. Valjda je to samoobjašnjivo prema prethodnoj rečenici.