Piše: Marijan Grakalić

Ciklus slika ženskog akta višegodišnja je preokupacija Nine Brkić (1979.), slikarice koja je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila u slikarskoj klasi prof. Ante Rašića. Aktovi su izvedeni u ulju, akrilu i kombinirano, ponekad s linijama naglašenim tušem ili drugim, dok su boje najčešće čistih ploha. Ženski je lik u vještom crtežu reduciran na temeljne obrise, izazovan i dinamičan, dijelom pokriven bojom ili nacrtan na transparentnoj površini tek u nekom segmentu dok se sve ostalo zrcali u svijesti promatrača.

Upotreba plošna kolorita korespondentna je sa bio morfologijom ženskog tijela kakva se sreće, naravno ne na isti način, kod čitavog niza američkih slikara s polovice dvadesetog stoljeća (Milton Avery, Mark Rothko, Illya Bolotowsky, Ben-Zion, Jack Kufeld, Louis Schanker, Clyfford Stil, itd.), a koji su izlazeći iz eksplicitna ekspresionizma tražili nove umjetničke putove likovna izražavanja u širokom području raznih sadržaja od mitologije, psihoanalize pa do nadrealizma ili surrealizma baveći se kolorističkim plohama i njihovom harmonijom, dakao, ponekad i na veoma provokativan način. No osim zanimljive upotrebe ploha, Nina Brkić posjeduje vremenski i crtački odmak od tog doba, donoseći ipak i u ovo naše osnovne elemente potrage za onim što se naziva lijepom slikom.

Važno je to naglasiti upravo zbog te kaleidoskopske morfologije slike koja na neki način objedinjuje sve te različite umjetnike, ali ipak svakom ostavlja njegov vlastiti opus daleko od istovjetnosti. Igra ploha, njihov ritam, prikrivanje jedne boje drugom, transparentnost, punoća boje, njezina forma ili pak razlivenost, providnost, ponekad monokromnost ili pak kada se radi o crteži ili grafici igra svjetla i tame, odijeljivanje crnog i njegova ukroćenost na slici, a što sve vidimo kada gledamo aktove Nine Brkić, stavlja je u jedinstven i inovativan položaj u odnosu na prethodnike i moguće uzore. Ta zaigranost miromorfoskopijom osvaja bez ostatka jer otisak onog viđenog postaje predmetom igre i značenja.

Neizostavan sadržaj cijelog doživljaja predstavlja i crtež, njegova elegancija i ponekad gotovo stripovska manira. On zbog redukcije naglašava ono što se želi i pokazuje, ostavljajući sve drugo negdje iza trenutka u kojem je nastala sama slika, i time postaje osobnim pečatom koji nije svakodnevan niti ovisi o dnevnoj svjetlosti. Upravo u tom poklapanju crteža i ploha, njihovom odnosu i harmoniji, događa se ono najinteresantnije, a to je povezivanje naznaka mehaničke prirode svjetlosti s unutarnjim svijetlom iz snova. Na taj način je, ne samo estetski, već i misaono zatvorena ona umjetnička potraga koju smo spomenuli, a koja je u raznim oblicima i temama intrigirala i druge slikare.

Nina Brkić i njezin ciklus slika ženskih aktova svakako su jedinstveni i značajni za kulturu u širem smislu budući da nas povezuju kako s povijesno značajnim slikarskim nastojanjima tako i s svježom osjećajnošću nezaobilaznom za umjetnost.

(Izložba se otvara sutra u 20.00 sati u Galeriji osmijeha, Radićeva 37.  Zagreb)