Piše: Esad Kočan

Koliko dvadesetdvogodišnjaka u Crnoj Gori zna šta se to u Prijedoru, u Bosni zemlji, desilo one godine njihovog rođenja? Da li im je ikada na školskom satu iko pričajući o Davidovim zvijezdama na rukama Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj, napomenuo da su te 1992. godine neki ljudi tu u komšiluku morali nositi oko ruku – bijele trake. Kao žig, kao putokaz krvnicima, kao presudu. Dok smo tada u Monitoru pisali o prijedorskim zločinima, ledena je mržnja fijukla ovuda. Mnoge očeve današnjih dvadesetdvogodišnjih djevojaka i mladića, uzalud smo zazivali da čuju vrisak djece Bosne. Uzalud podsjećali da će ih jednog dana njihova djeca pitati šta su radili u vrijeme bijelih traka na ljudskim rukama?

Prošle su godine. Djeca rođena i stasala u svijetu nagrađenog zločina ne postavalaju pitanja od kojih bi se roditelji mogli postidjeti.

Evo je moj prijatelj Anto od Bosne podsjetio na izjavu naše vječno žive Tamare Kaliterne da se nikome ne zahvljuju za suprostavljanje zločinima i zločincima. Svi smo uradili premalo – znala je Tamara, koja je činila najviše što je mogla do posljednjeg svog daha.

Kao i mnogima, i mom prijatelju Mirsadu Duratoviću pobili su skoro sve najrođenije. Mirsada, Antu i sve one koji još po grobnicam sakupljaju kosti najmilijih, molim: nikome se ne zahvaljujte. One koji nose vašu bol kao svoju zahvaljivanjem možete, nehotično, povrijediti. Time, kao da ih odvajate od sebe. Oni koji očekuju zahvalnost što nijesu dali doprinos da se omasove masovne prijedroske i bosanske grobnice, samo su ovlaš zamaskirani nasilnici.