Mnoge  fotografije na Internetu i Facebooku na kojima se prikazuju žrtve poplava podmetnute su ili krivotvorene. Što je smisao manipuliranja medijima i manipulacije emocija?

Piše: Lucija Nalis

Slučaj Bahareh Bisheh

Ljeta Gospodnjeg 2013. internetom se sirila fotografija male djevojčice koja je spavala na asfaltu usred velikog, kredom nacrtanog lika žene. Tekst uz fotografiju nepoznatog iračkog umjetnika objašnjavao nam je da je fotografija snimljena u sirotištu, i da je dijete – koje svoju majku nikada nije upoznalo – nacrtalo kredom majčin lik na tlu i zaspalo na njoj.

U jednoj slici bila je sadržana sva bol djeteta bez roditelja, smještenog u sirotište koje se za svoje štićenike očito nije ni brinulo previše, puštajući ih da spavaju na asfaltu.

Kolika je vjerojatnost da kao fotograf posjetite sirotište i u pravom trenutku pogledate kroz pravi prozor (fotografija je bila snimljena s visine) i točno pod sobom ugledate ovako potresan prizor? Mala, pokazalo se. Mozda i premala.

Internetske vode teku na različite strane, pa su tako u jednom trenutku fotografiju zajedno s popratnim tekstom doplavile i do autorice fotografije, Bahareh Bisheh.

Osupnuta Bahareh reagirala je izjavom za medije. Na slici je bila njena nećakinja koja se umorila od višesatnog igranja ispred kuće i zaspala na asfaltu. Bahareh je iskoristila dražesnu scenu da se popne na stolicu i uslika usnulo dijete.

‘There is no orphanage involved en no tragic story behind this. I took this opportunity to be creative. It is a style of photography. You can use my photos in your weblog if you mention my name as the photographer of this photo. Thanks to all for the consideration .”

Izjava koja me nakon fotografkinjinih riječi intrigirala puno više nigdje nije objavljena.

To je izjava osobe koja je negdje (možda bas na web- stranici Bahareh Bisheh) naišla na ovu fotografiju i socijalnim je medijima poslala u svijet popraćenu izmišljenom informacijom.

Sto se događa u umu osobe koja svijesno izmišlja tragičnu priču uz nečiju fotografiju i odlučuje je proširiti po internetu, naravno anonimno? Postoji li u DSM- 5 naziv za ovaj poremećaj?

Klasična manipulacija medijima bazira se na postizanju željenog cilja izmjenjivanjem originalne informacije. Ali koji je cilj mogla imati tužna priča uz Baharehinu fotografiju?

Uz sliku nije stajao broj računa na koji su zaintresirani mogli uplatiti donacije za iračku siročad. Nije stajalo ni ime autorice fotografije pa nije mogla biti korištena kao reklama za fotografa. Fotografija se poput virusa proširila internetom sto je autoru teksta oduzelo i mogućnost da prati količinu ‘lajkova’ i emocionalnih komentara koje je njegov uradak izazvao.

Manipulacija emocijama zbog manipulacije emocijama.

I strasna mogućnost da je osoba iskreno vjerovala da zapravo čini nešto pozitivno.

Krivotvorene i podmetnute fotografije poplava

Bahareh Bisheh sjetila sam se ovih dana zbog tragičnih fotografija koje su (oprostite mi izbor riječi) poplavile Internet, pretendirajući da su snimljene na elementarnom nepogodom pogođenim područjima. Svatko aktivan na socijalnim medijima sigurno je vidjeo barem jednu od njih: psića opremljenog praznim plastičnim bocama da ne potone, mačku na leđima psa koji pliva, malog dječaka koji se probija kroz vodu držeći štene iznad glave…

U doba u kojem i stanovnici najzabitijih sela imaju mobilne telefone opremljene kamerama, nedostatak vizualnog materijala iz poplavljenih područja nije mogao biti razlog korištenja ovih fotografija.

Kao i u slučaju Bahareh Bisheh, fotografije najčešće nisu korištene na stranicama koje su se ozbiljno bavile izvještavanjem s terena ili organiziranjem pomoći. Dijelile su ih privatne osobe, vjerojatno iskreno taknute prikazanom scenom.

Ali negdje, na početku lanca, netko je svijesno odlučio fotografiju nadjenu na internetu prikazati kao scenu iz domovine.

Da bi skupio što više lajkova? Mobilizirao javnost? Pokazao sućut sa evakuiranima? Sve se ovo moglo napraviti i na drugačiji način, za sto svjedoče desetine građanskih inicijativa za pomoć aktivnih na socijalnim mrežama.

Svaka priča ima dvije strane.

Na drugoj strani internetske priče o iračkom siročetu stoji (ili u ovom slučaju, laži) djevojčica zaspala nakon igre. ‘There is no tragic story behind this.’

Fotografija plavog dječaka sa štenetom u rukama koja internetom kruži od prošle godine vjerojatno ima tužniju pozadinu. To sigurno vrijedi za fotografiju muškarca koji kroz vodu do čamca za spašavanje nosi stariju ženu – oboje su žrtve poplave u Dresdenu 2013.

Fotografije privatnih nesreća, (zlo)upotrebljene su u jednoj drugoj tragediji. Mokrim psima i mačkicama svejedno je sto se s ‘njihovom’ fotografijom zbiva.

Dječak sa štenetom je nečije dijete. Da je vaše, bi li vam bilo bas sasvim svejedno da se fotografija vaše obiteljske nesreće za par godina pojavi kao ilustracija nekog novog (ne daj Bože!) izlivanja Missisipija?

Ljudi koji svijesno fotografije nadjene na internetu predstavljaju kao vizuelne zapise drugih nesreća, makar s najboljim namjerama, pljuju na integritet osobe na fotografiji.

‘Kreativac’ koji je na fotografiji evakuirane starice koja u ruci drži papir s tekstom ‘Hvala studentima’ tekst promijenio u ‘Hvala braco i sestre’ zloupotrijebio je jednu konkretnu, tragičnu priču za širenje divne, ljudske poruke. I to ostaje zloupotreba, bez obzira što bi se starica sa tekstom vjerojatno složila. Jer ga ona nije niti napisala, niti ikada držala u rukama. Ona najvjerojatnije nema pojma da joj slika kruži Facebookom.

Svaka priča ima dvije strane.

Koja je druga strana priče Facebook stranice koja je prošlog tjedna ponosno objavila da su primili povratni mail od Facebooka, u kojem isti obećava da će uplatiti novac žrtvama poplava za svaki ‘like’ i ‘share’ njihove fotografije?

Samozatajni autori nisu se željeli hvaliti objavljujući ‘povratni mail’ na svojoj stranici, a mogli su, budući da je riječ o presedanu vrijednom pažnje – Zuckenberg bi svoje milijarde već odavno potrošio da je i trećina ‘Facebook donira dolar za svaki ‘like”- tekstova koji se danonoćno šire ovim medijem istinita. Facebook koji doista donira novac za poplavljeni Balkan bio bi udarna vijest u Hrvatskim medijima.

Možda je cinika poput mene bilo vise, jer tekst o Facebookovim donacijama pri ponovnoj pretrazi više nisam mogla pronaći. Možda se Facebook povukao, ozlojeđen sto niti jedan drugi medij nije pridao pažnju njihovoj plemenitoj akciji.

Na sreću, na njihovo mjesto uskočio je Royal Dutch, ‘jedna od najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija’, po autorima stranice,koji su žrtvama odlučili donirati po dva eura za svaki ‘like’, četiri eura za svaki komentar, i cijelih sedam eura za svaku podjelu slike zemljopisne karte pogođenih područja.

Royal Dutch jedna je od najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija za koju Google nikada nije čuo.

(Royal Dutch Shell, recimo, doista je jedna od najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija, na žalost poznata i po timu vrhunskih odvjetnika koji paze da sveto ime Shellovo ne spominju uzaludno oni koji sa Shellom nemaju ništa.)

Je li moguće da je vijest o donacijama nepostojeće kompanije izmišljena? I s kojim ciljem?
Da bi više ljudi stisnulo ‘like’? I onda?

Stranica ne traži da im se šalje novac, a s obzirom na temu,vjerojatno neće postojati dovoljno dugo da bi postala interesantna oglašivačima. Nema razloga vjerovati da autori pokušavaju generirati bilo kakvu materijalnu dobit.

S druge strane, ne reklamira se nikakva konkretna humanitarna akcija, ne dijeli nikakav postojeći broj računa za pomoć stradalima. Stranica ponajprije skuplja ‘lajkove’ za fotografije stvarnih heroja ovih poplava. I za fotografije plavog dječaka sa štenetom i bake iz Dresdena,naravno. Nedostaje jedino mala Iračanka. Sa svojom crnom kosom mogla bi bez problema proći za Romsko siroče spašeno iz poplave.

Pozadina najboljih namjera

Sto se događa u glavi osobe koja svijesno izmišlja nepostojeće donacije za žrtve poplava? Trebamo li je tretirati kao bezazlenog Munchausena ili kao potencijalnog psihopata?

Suočeni s činjenicom da je tragična fotografija koju su komentirali ili podijelili snimljena negdje sasvim drugdje i nekoliko godina stara, ljudi reagiraju različito. Zaprepaščujuće velik broj izjavljuje da im je nebitno da su prevareni – sva je nesreća, naime,ista. Ima i onih koji osobu koja im istinu ispriča smatraju ciničnim sitničarom.

Jedan od komentatora na stranici koja je objavila izjavu Bashareh Bisheh iskreno se naljutio zbogčcinjenice da je tužna priča uz fotografiju kod njega izazvala emocije za koje se, eto, ispostavilo da su bile uzalud!

Priču o Facebookovoj donaciji podijelili su i lajkali i neki moji inače sasvim inteligentni prijatelji, sudeći po komentarima svijesni da je riječ o hoaxu. Za svaki slučaj.

Biste li nastavili odlaziti na kave s kolegicom za koju znate da u slobodno vrijeme traži tragične fotografije po internetu i izmišlja tekstove uz njih?

Biste li opušteno roštiljali sa susjedom koji u svijet svijesno šalje lažne informacije o donacijama nepostojećih multinacionalnih kompanija za žrtve jedne vrlo stvarne nesreće? Da li bi vam stvarno bilo nebitno to sto rade?

Sto se mene tiče, odgovor je jasan.

Ime Facebook stranice koja se dopisuje s Zuckenbergom namjerno nisam navela. Ne usudim se. Od ljudi koji se ovako hladnokrvno igraju tuđim emocijama, može se očekivati svašta. Iz najboljih namjera.