Piše: Romano Bolković

Ovo je sad stvarno degutantno: Kolinda je izvan vremena i prostora!

Ona je protagonist teenagerske američke serije u kojoj su svjetska ratišta njen red carpet: idem po svijetu u odorici NATO-a, strašno sam simpa šezdesetgodišnjim šajserima u administraciji, i slikam se danonoćno i češće no Seve, iako za razliku od nje za to nema nikakvog vidljivog razloga.

Pazite samo naslovnicu: Kolinda kao Xena, Kolinda ratnica! Zamislite: Afganistanci je pitaju!

Nikada nije bilo prljavije kampanje: jednostavno je oktroirana, i sad ove lutke na koncu moraju odraditi posao. 

To je sjajan moment da vidite i način funckioniranja hrvatskoga tiska: tko zapravo izdaje befel za pokretanje tog pogona, tko mu je u backgroundu, tko su overlords. 

S druge stranem, ili, u prvom redu nevjerojatno je da to zaprao HDZ puši: zaumno je da njihov elektorat gleda ovo u čudu, da se njih ništa ne pita, da im netko drugi izabire kandidata, da se kampanja započinje bez njih, da Kolinda i ne želi HDZ-ov tim u kampanji, a HDZ bi trebao biti glasačka mašinerija.

Dobro, ima li ova zemlja minimum dostojanstva?

Vidite li vi da je sama ova kandidatura uvreda vašem razumu, da nas tretiraju kao idiote?

Najme, izbori za predsjednika RH silno su važni izbori. Zašto?

Zato jer je to jedina preostala institucija koja je izvan kontrole protagonista privatizacijske i svake druge pljačke od devedesetih pa kroz puna dva desetljeća.

Preuzeti sada tu instituciju, znači konačno biti miran i spokojan u pogledu sankcioniranja toga kriminala. Jer, u Hrvatskoj je sve završilo na jednom žrtvenom jarcu: Sanaderu. Nitko ni za što pokradeno devedesetih, a Mesić je spominjao milijarde u kampanji koja je njega dovela na Pantovčak, nije odgovarao. Zanimljivo, tek je Josipovićev prinos uvođenju pravne mogućnosti sankcioniranja toga kriminala kao ratnog profiterstva otvorio vrata procesuiranju i tih zločina, i, to očito sada predstavlja problem.

Jasni su i protagonisti: pogleda li se čiji je Kolinda pulen, sasvim je očito koja to ekipa želi posve u ruke preuzeti sve bitne poluge vlasti u RH. U konačnici, dolazimo do dva prezimena, nevjerojatno, na baš ovih tjedana povezana istom aferom.

Davnih dana o tom sam procesu pisao ovako:

NEUE KROATISCHE KONSERVATIVISMUS (11.06.2007. na blogu Vaseljena)

U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista ‘Družbe Isusove’: ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga dijela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je uvjetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to?

***
…naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka. Problem je građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran! To je temeljni hrvatski problem.”

Očito, na vrijeme sam ukazao i na jedno i na drugo: i na tendencu interpasivnosti, političke aktivnosti shvaćene kao djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Lampedusinog romana Il Gattopardo: “Sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto”, ali i na uzroke današnjeg Milanovićevog sloma: ništa u temlju nije promijenio, a socijaldemokratske je teme sasvim zapostavio.

Ali, nije tu više važan Milanović. Borba za Pantovčak nema veze s njime, čak ni s HDZ-om: ima veze s interesnom strukturom koja je formirana odmah s početka devedesetih, koja jedina nikada nije u Hrvatskoj dovedena u pitanje, a koja zapravo kontrolira političke procese ove zemlje.

Svaki pokušaj da se ta borba minorizira, da se ta funkcija prikaže kao ukrasni fikus, da se artikulira kao borba za autentično “hrvatskog” predsjednika, sve je to oprobana retorika odvraćanja pažnje: red harring. U književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.

Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane.

No ne treba imati posebno dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi.

Odavno se već zna.