Piše: Petar Strpić

Ovih dana se napokon otvoreno spominje ime oskarovca Dušana Vukotića Vuda. I činjenica kako je bio od 1991. izgnan iz hrvatske kulture i potpuno prešućen poznatim vandalskim zahvatom damnatio memoriae. Svugdje pa i na hrvataskim markama. O tome mogu osobno posvjedočiti.

Povjerenstvo za marke usvojilo je u prosincu 1996. pod predsjedanjem Dalibora Brozovića, prijedlog motiva za seriju maraka “100 godina filma u Hrvatskoj”. Na tri marke trebali su biti otisnuti motivi iz snimanja filma “Vatroslav Lisinski” Oktavijana Miletića, lik profesora Baltazara iz glasovitog Grgićevog crtića i scena iz filma “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika.

Kad su autorska rješenja došla na stol usudio sam se kao vanjski suradnik predložiti: “A zašto ne bi smo dodali i Vukotićevog Oskara?”. Tišina se mogla nožem rezati nakon tog neumjesnog prijedloga.

Brozović me podučio: “Mislim da je Zagrebačka škola crtanog filma sasvim dostojno predstavljena Baltazarom”. I točka, serija je tiskana bez Vukotića, damnatio memoriae je bio zakon. Ostali članovi Povjerenstva, za koje se ne mogu zakleti da su svi nazočili toj sjednici bili su: Slavko Mihalić, Igor Zidić, Ivo Šimat Banov, Željka Čorak, Nedjeljko Fabrio, Vesna Mažuran. To je valjda dio onih koje, pišući o Vukotićevu progonstvu, Jergović naziva kulturno-umjetničkom ruljom. Ali Jergović je druga priča.