Piše: Stevo Basara
Sinoć me je povela u stari grad da hodamo oronulom ulicom gdje nas prozori sa ulice paranoično špijuniraju i ogovarajući ponekad glasno škripe. Trotoare i krezube ivičnjake ukrašavle su sjane lokve pune, poslije obilne i hladne kiše. U njima su se ogledala ulična svjetla i njene bučne potpetice. Iza ugla ulice zvrljio je prazan tramvaj vukući samog sebe. Blještala su svjetla sve više kradući noć od rijetkih prolaznika.
Hodali smo ćutke, gledali se naizmjenično, budno pazeći da nam se pogledi u tami ne sretnu. Dodirivao sam hladan i mokar grm što je virio u dugim mladicama iz oronule grobljanske ograde. Ona je čvršće uvukla svoje prste kao male uplašene ptice u tople džepove, opirući se mojim glupavo razmaknutim, nerovoznim ručerinama. Ispod žbuna njene kose virio je pravilan aristokratski nos. Ukrašen toplinom njenog daha mamio je na momente umišljenom vlastitom impresijom prizora njenog uzdrhatolog tijela.
Osjećao sam da se opire jednako meni i glupavoj neugodnosti, kao i ovoj vlazi i hladnoći ulice, raoztkrivenoj pred sve jačom svjetlosti i zakržljalom neuspjelom ponoći. Ja sam na kratke intervale panično kašljao, gotovo usiljeno ubjeđivao sebe da ću time uspjeti pokriti nelagodu i muk što je dijelio prostor između nas, poput noža bodući nas sa vremena na vrijeme, potmulo, kukavički.
Pred ulazom, u stubištu slučajno dodirnuh njene ruke. Bljensu kratak osmjeh i miris njene uzdrhtale tople kože. Pokrenuh se uranjajući u dio njene topline. Pasivno je čekala da se pod okriljem tame pokrenem, a ja sam je samo čvrsto držao neispuštajući ni na trenutak, pritezao sam davljenički strast što je iskrila na momente i pucketala kao sitan pjesak ispod đonova naših cipela.
Prenuh se. Mačak je mjesio svojim šapama očekujući večeru od koje je preo sve jačim intezitetom. Utrnutih stopala pokrenuh tijelo, bacih mutan i snen pogled na ulicu. Vani je mrak. Vlažno je, hladno je čak i za šetnju. Na radiju se čula statika nepoznatog iritirajućeg inteziteta.
radio gornji grad 
